Taj dan su zasuzile oči moje majke

Snažna i velika, važnija od bilo kojih kraljeva, careva i dvorova. U njoj se stopilo milion koraka hrabrosti, sakrila se neka nježnost koja teško izbija na površinu.  U haljini sa krupnim tufnama, ponekad u svojim tugama, grli i gradi mnogo ljepši svijet.  Dovoljno ponosna i prkosna od sna, kao da svakim korakom zamiče ka nekom mnogo boljem mjestu. Sve to da bi zagrlila svojom dušom sve one ozeble daljine koje se ne daju premostiti.  Pamtim te ruke od nježnosti koje su tako marljivo i temeljno prale haljinu sa duplim vezom. Negdje dole ispod rijeke iz koje izvire bezbrižnost i nježnost. Neko se jednom rodio tu pored rijeke, dok je krišom slušao šapat vode i nemir slučajnih prolaznika. Ne znam tačno kako, ali ju pamtim. Srećnu u svojoj sreći, krišom tužnu onda kad život zapode svoj bodež negdje ispod srca i pušta nas da trajemo sa ožiljkom na srcu. Sve to dok se ne obnovi, zacijeli i izliječi nešto u nama.

Vidim ih kako se kreću na nekoj drugoj strani vremena, veliki u koloni i ponosni. Između svih njih, sjedi jedna majka. Ispred nje su se sakrile oči divljeg lješnjaka u kojima se prosuo sav jedan svijet. Svijet plav od snova, čistiji od izvora i planinskih vrhova. U tom svijetu je zaspalo nebo iznad Velebita, ugrijalo se more poslije duge i oštre zime. Tamo se igralo milion ratova koji su se branili dobrotom zaustavljali u isti mah. Iste one oči što su zasuzile na priredbi pred svojom majkom. Nježne, sitne ali dovoljno krupne da svojom snagom zaštite neke posrnule srne od divljina. Tanke nježne ruke, one koje se danas zovu majčinskim grijale su svojom toplinom nekoliko promrzlih puteva i nepreglednih ravnica od snijega. Čini se da u njima ima mnogo više topline svaki put kad ih dodirnem. Duboko zaronjena u široke ravnice, nježna, svijetla i hrabrija od svih. Spremna da zagrli svaku pahulju, poljubi sjeverac i uzburka sve one vode koje su previše sporo tekle. Njenom bi pojavom svaki mornar imao blagoslov za srećan put, u tom džepu se krije milion bubamara koje štite ko talisman od uroka. Svaki put bi u tom zagrljaju mnoge promrzle ptice pronašle svoje utočište. One slabije i manje hrabrije da odu na jug i tamo pronađu dom.

Bojim se da odem daleko od tog utočišta. Osjećaja da je uvijek tu i da je vidim odnekud. Lijepu, snažnu, sa srcem ispod ponča koje bije i uvjerava me da sam kćerka koja nosi lijepe dane. Nad mojim licem se spušta magla, neka čudna i ohola koja donosi led. Dok gledam težinu svojih damara, osjetim da je ona tu da obriše sve moje suze i spasi me od guste noći.

Poljubila sam ruke svoje majke i poželjela da traje zauvijek…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.