Ne bežim ti. Ne ćuti mojom tišinom plava ptica u kavezu. Svi satovi raširili kazaljke; za vreme imam najlepšu reč: pesmu ždralova otpevanu juče. Ne smeši se mojim likom mesec u vodi. Samo misao što me miluje po čelu rukom, zatečena između dve jeseni, kojom se i vazduh ponosi. Oprosti mi, u ovom jednom jedinom dostupnom ti svetu, kada je obnaženi mozak bio najlepši opservatorijum za zvezde, kada je...

Nemam ja vremena. Vreme ima mene. I razvlači me bledog po svojim grubim šakama, Masnim od krvi i znoja. Guta moje trule snove I čekanja od plastelina. Gnječi mi kičmu, a ja ćutim. Ne branim se i ne molim ga Za bezbroj puta odsanjano stakleno sutra. Jebeš sutra. To mi više ne treba. Sad mi trebaš...

Bilo mi je bitno da li smo beskonačni ko sam to bio u prošlom životu i ko ću biti u sledećem. I onom tamo, i onom tamo, i onom tamo. Hteo sam da znam, koliko može stati u beskonačno? Koliko je prostrano? Postoji li uopšte ta...

i šta sad kad je muzika pobegla iz naših reči a ideja o suncu više ne greje kosti šta sad kad se jučerašnje nežnosti rugaju pravo u lice i ponose svojim besmislom dok se reči tako potrebne tako životvorne skrivaju u šupljinama zuba i jezik ih neće naći nikada nikada nikada a sećam se bilo je nečega bilo je malo možda ne baš...