Beskonačno

Bilo mi je bitno da li smo beskonačni ko sam to bio u prošlom životu i ko ću biti u sledećem.
I onom tamo, i onom tamo, i onom tamo. Hteo sam da znam, koliko može stati u beskonačno? Koliko je prostrano? Postoji li uopšte ta linija koja znači prekid, kraj, ili je samo stvara ljudski um? Možda je svaka prava linija, samo prečnik nekog kruga.

Hteo sam da znam sve o svemu. O bojama. Posebno o crvenoj. I plavoj. Plava je nekada najtoplija boja koja postoji. Sve o svakome. O velikim i malim ljudima. O dobrim i zlim.
Želeo sam da ih poznajem. Pitao sam se stalno:
šta nas to tera da budemo zli?
Šta to prelomi u nama pa ipak budemo dobri?
„Oko za oko, zub za zub i cela planeta postaće slepa i štrba.“
Tako je govorio Gandi.
Uvek se setim njega kada se pitam da li je ljubav pokretala ljude na revoluciju, pobunu, na buđenje?
Zanimalo me je šta je sloboda. Kakva je? Zanimalo me je postoji li mesto gde možeš da kažeš da je najlepše? I ako da, gde je to mesto?

Meni mozak uvek bruji od pitanja. Uvek je u glavi neka buka, neki haos. Pažnja mi je uvek kraća od sekunde. Nemam mnogo onih koji su odlučili da ostanu uz mene, iako sam ja odlazio od njih.

Pokušavao sam da učim o prošlosti i o tome kako su oni ljudi davno (ali možda su to naše duše koje su izvršavala diktat nekog ega, nekog imena, nekog tela), nekada živeli.
Maje, Inke i Asteci.
Egipćani i Mesopotamci.
Pokušavao sam da učim o budućnosti i o tome kako će ljudi (ili su to naše duše koje će izvršavati diktat nekog ega, nekog imena, nekog tela), živeti tada. Daleko od ovog sada.
Roboti, androidi, mašine.
Neki ljudi, na nekoj planeti.
Možda i na Mesecu? Možda u čitavoj galaksiji.

A onda me je sadašnjost ošamarila jer je moja „hiperaktivna“ pažnja nije primetila. Udarila me tako jako da nisam znao šta se dešava. Čitav svemir se sveo samo na tu jednu osobu!
Ništa više nije postojalo. Nije bilo važno. Koga briga za sledeći život? I za prošli? Lepo je što postoji ovo “sada” i što baš u “sada” imam nju. Saznao sam da mnogo tajni krije ovaj svet. Koliko li tek tajni stane u držanje za ruke?
Zamislite osobu koja uvek ima buku u glavi, kojoj misli lete i prave nered. Zamislite osobu koja se uvek nešto pita, a onda naleti na nekog ko joj da mir u mislima.
Dana.
Moje polje toplog i zlatnog u moru sivog i hladnog.
Želeo sam da stalno bude tu, da mi svet pravi još šarenijim nego što jeste.
Jedino o čemu sam mislio jeste kako da je nasmejem.
Jedine linije koje sam video i o kojima sam brinuo, jesu linije njenog tela.
Mogao se napisati roman o načinu na koji sam gledao u nju.

beskonacno-blacksheep.rs

Prsti su mi se ljuštili od milovanja.
Pamtim, pitao sam: „Šta želiš da budeš kada porasteš?“
„Uzbunjivač i ratnik.“
Zamišljao sam je u velikoj, cvetnoj haljini. Sve bruji od nereda. Od plamena! Ljudi budni! A ona stoji na pijedestalu, gleda u mene i recituje Majakovskog.

* * *

A onda je sve naglo počelo da tone.
U neke nepoznate okeanske dubine.
U neke crne nemire.
Počela je, posle mnogo godina, da bledi. I spolja i iznutra.

Stalo je vreme. Satovi kao da su pukli.
Ne ističe to vreme, nego nečiji život.
Gledao sam kako polako prolazi.

Naprasno je, jednom, na njenom aparatu u toj bolnici, linija postala jednostavna.
Prava.
I čulo se pištanje i odjek.
Prsti su se sada stegli od hladnoće.
Usne su se izobličile u vrisak.

Sećao sam se prave linije za koju sam hteo da verujem,
da je prečnik nekog kruga…

Onda dođe vreme kada želiš, hoćeš, vrištiš.
Preklinješ ovaj život da se završi.
Kada kibicuješ smrt na sve načine.
Izazivaš je.
Čikaš je.
A ona neće da se pokrene, nego kaže, cinično: „Izdrži i čekaj svoj red.“
Pa otupiš.
I nadaš se, veruješ, čekaš…
Sledeći život.

Pitao sam se, koja je najlepša vrsta slobode i sada znam,
Najlepša sloboda jeste pripadati nekome.

Pitao sam se, postoji li mesto gde možeš da kažeš da je najlepše? I gde je to mesto?
Sada znam,
najlepše je tamo gde se ne pitaš ima li lepše.

Pitao sam se, znate, na početku, koliko može da bude velika beskonačnost?
Sićušna je beskonačnost. Stane nekad u meso i kosti od jedva pedeset kila. Sakrije se u boju nečijeg osmeha.

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografija: E. Einhorn

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.