Sumnjivi žuti ker

Malo je koja nemirna duša te prolećne noći imala priliku da se triput prekrsti pred prizorom mladića koji pod mladim mesecom na pustom bulevaru priča o svojim osećanjima jednom i više nego sumnjivom žutom keru. Takav se slučaj dotad još jedino možda mogao sresti kod Bulgakova, ali to je literatura, a ovde se radilo o i te kako pravom i emotivno raskošnom životu.

Sećaš li se tog smrdljivog žutog kera kog smo sreli jedne noći ispred tvoje zgrade? Ti si ga mazila i zaključila kako ne miriše na proleće, ali bio je simpatičan i voleo je društvo. E pa taj isti sumnjivi žuti ker o kom verovatno nijedna nadležna institucija nema nikakve podatke i saznanja, pratio me je te noći do kuće. I ne samo da me je odano pratio i trudio se da održava ritam svog četvoronogog kretanja sa mojim, već je pokazao i vrlo veliko interesovanje za obaveštenja koja sam u tom trenutku bio raspoložen da mu dam, a ticala su se mog oduševljenja tvojim sve važnijim prisustvom u mom životu. Neko bi sad mogao da prigovori da se o tako intimnim stvarima ne razgovara sa sumnjivim žutim kerom koga vidim prvi put u životu, ali ja sam predhodne sate proveo s tobom, a kad sam s tobom, moje energetsko polje se silno napuni i posle varničim emocije i ideje. Da nije bilo tog sumnjivog žutog kera, ja bih pričao sa Mesecom i morao bih da vičem jer je visoko, a nemam baš glas slavnog soliste. Tako da mislim da bi se i taj neko na kraju složio da je bolje što sam svoje impresije tobom podelio sa sumnjivim žutim kerom.

Ipak, uprkos sumnjivom izgledu, moram reći da se za vreme te naše šetnje ker ponašao dosta uzorno i da je bio pažljiv slušalac. Tih i diskretan. Neko ko ne postavlja glupa pitanja (mada su kada je reč o ljubavi sva pitanja glupa i nepotrebna). Kao na primer, šta mi se sviđa kod tebe? Ne znam šta bih odgovorio na takvo pitanje, i šta tu ima da se opisuje i precizira. Da se možda ne očekuje od mene da kao naivni petogodišnjak izjavim kako imaš lepu kosu i fine oči, uši, i tako dalje? Svako ko se makar malo razume u ljubav zna da tu nikakva kosa i nikakve oči i uši nisu bitne. Ako bih u krajnjem slučaju bio prinuđen da odgovorim na jedno takvo besmisleno pitanje, mogao bih reći samo da mi se sviđa celokupno tvoje postojanje, a posebno mi se sviđa što je univerzum u svoj svojoj muci da uspostavi neki red u haosu uspeo da udesi da se tvoje postojanje ukrsti sa mojim. I da zbog toga nekad osećam da nosim tvoju dušu u sebi, da te toliko poznajem i razumem. Jer svako ko se makar malo razume u ljubav zna da su tu duše mnogo bitne. I sve te reakcije i posledice koje nastaju kad se u spontanom metafizičkom incidentu sudare dve duše, i kad posle toga dva života počnu da bujaju novim nadama i željama.

Proletos, na pustom bulevaru u neko doba posle ponoći, pričao sam sumnjivom žutom keru da mi najviše nedostaješ dok te držim u zagrljaju. Da nekad osećam da nosim tvoju dušu u sebi i da poznajem sve njene nežne slojeve. I da me malo šta leči toliko kao tvoje prisustvo u prijatnim junskim noćima. Jer mi se nikada nismo videli na dnevnoj svetlosti, i ne znam pouzdano da li si smrtno biće ili predivna onostrana sena.

Autor: Milan Jokić

Fotografija: unsplash.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.