12 avg Slobodan čovjek

Bojim se samo grmljavine. Tu sam na svog oca. Astrafobija, kažu liječnici. Strah od munja i gromova.  Paničan, nesavladiv strah, govore, vuče korijene još iz ranog djetinjstva. Vjerojatno još od onog trenutka kada je slučajni repičasti komet oplodio jajnu stanicu i kada se dogodila eksplozija iz koje su prvo nastale tek vizure nečega u što ću se kasnije pretvoriti.  Znam kako sam tek puki produkt nesporazuma, oduvijek to znam. Još kad je baka rekla mojoj majci  kako joj još jedno kopile nije trebalo i kad je moja sedmogodišnja sestra dodala kako bi me najradije, tako musavog i kržljavog bacila u wc školjku i potegnula vodu kako im se više nikada ne bih vratio u kuću. Majka se pravila da ne čuje te riječi i znao sam da misli isto, mada to nikad nije glasno izrekla.

Jedno sam se vrijeme bojao i vode i vodokotlića i skrivao se pod stolom od svoje pet godina starije sestre, tog plavokosog Nesporazuma broj jedan, sve dok ona nije otkrila moje skrovište. Kada bih čučnuo da se skrijem, čučnula bi i ona, pa bi, gmižući na koljenima, dojurila do mene i potezala me za kosu sve dok glavom ne bih lupnuo o tvrde, drvene noge stola. Nije ništa govorila, a nije ni trebala, iskre su joj frcale iz očiju i moja bi sestra bila poput munje koja bi poharala taj polumračni prostor pod stolom.

‒ Idiot – rekla je majci – ni plakati ne zna.

‒ Ni govoriti ne zna. Ništa ne zna.

Otac bi dolazio jednom mjesečno. Njen nikad nije dolazio. Valjda me zato toliko i mrzila.

Susreti su nam bili organizirani u Centru za socijalnu skrb. Tamo bi me majka odvela, uredno odjevena i začešljana i predala me debelim gospođama, koje su mirisale na cimet. Onda bih s njima sjedio dok velika kazaljka na satu ne bi prošla pola kruga, a nekad bih čekao da prođe i čitav krug. Tad bi se otac pojavio. Nije volio da ga zovem tata. Rekao bi: zovi me Ante i ja sam ga zvao Ante. Pričao bi mi kako imam dva brata i kako je jedan samo šesnaest dana stariji od mene i da ću ih jednog dana upoznati. Nije rekao kada. Rekao je samo da će to biti jednog dana.

Tata je rekao da on vozi veliki autobus. I da taj autobus ima puno velikih guma. Da može autoputom voziti dvjesto na sat. I da je uvijek pun putnika. Da ti putnici ponekad i zapjevaju. Pa da se cijeli autobus trese. Donio mi je sliku svog autobusa. I mali autobus mi je donio. Nije bio na baterije, ali je imao puno kola. Baš kao i tatin autobus. Antin autobus.

Ante ima tešku zlatnu narukvicu i debeli lanac s križićem oko vrata. Nosi i prsten na lijevoj ruci. Kaže da je to zato što je oženjen. Da svi oženjeni ljudi nose prsten na ruci. Moja mama ne nosi prsten. Baka isto nije nosila prsten.  Znači i da je moja mama Nesporazum.  Baka je imala samo jedan Nesporazum.

Tata kaže da je na neki način volio moju mamu, ali da mene voli više. Jedino Ante ponekad kaže da me voli. Nitko drugi to ne kaže. Ante kaže da sam premalen i da ću jednog dana razumjeti. Nikad me ne pita za mamu, niti za sestru. Ako ih spomenem, kaže da ima dovoljno i svojih problema. Pita samo kupi li mi mama što od alimentacije. Klimnem glavom jer ne znam što je to alimentacija. Ante kaže da sam već velik i da ću brzo odrasti. Da ću biti slobodan čovjek.

‒ Što je to slobodan čovjek? – pitam.

Objašnjava mi da si slobodan onda kad možeš uzet svoj ruksak, utrpati u njega stvari i otići daleko, bez da te tko traži. Otići tamo gdje cijeli život želiš otići.

Uvečer je opet grmjelo. Ostao sam sjediti na krevetu i čekao sam da munje prođu. Brojao sam koliko vremena treba proteći između jakog odsjaja do zvuka grmljavine. A onda je prestalo. Ili sam ja zaspao. Ne znam više.

Ujutro sam spremio stvari u ruksak. Stavio sam u njega bočicu vode, četkicu za zube, maramice i autobus, onaj mali. Tata je rekao kako je njegov autobus sasvim nalik ovom mom, samo je puno veći. Znao sam da ću ga lako prepoznati.  Izišao sam vani i zatvorio vrata. Mama, baka i sestra su još spavale.

Na kolodvoru je bilo puno ljudi. Svakakvih ljudi. Neki su samo šutjeli, a neki glasno razgovarali. Vidio sam neke koji su imali ruksake, baš kao i ja. Bio sam ponosan. Nisam znao da na svijetu ima toliko slobodnih ljudi. Svi oni odlaze tamo gdje su cijeli život željeli poći. Ja želim poći nekud s Antinim autobusom, u kojem svi pjevaju. I koji se trese dok vozi dvjesto na sat autoputom.

Čovjek s flasterom na čelu pitao me s kim putujem.

‒ Ja sam slobodan čovjek – rekao sam mu.

Samo se nasmijao i kazao kako je i on slobodan čovjek. A onda je došla policija. Posjeli su me u svoj automobil i vratili me kući. Nisam uspio otputovati, ali to je sigurno bilo stoga što nisam imao svoj ruksak, nego sam posudio sestrin. A njoj će opet iz očiju sijevati munje.

**********

Astrafobije sam se riješio slučajno. Kad mi je bilo deset godina po prvi put sam uzvratio sestri tako što sam joj iščupao čitav pramen zapetljane kose. Iz njenih očiju više nisu isijavale munje; plakala je isto kao što bih i ja plakao da me nije toliko bilo strah. Majka je rekla samo da je vrijeme da se naučim izborit za sebe. Antu već godinama nisam vidio, prestao je dolaziti kad mi se rodio treći brat. Mama je rekla da je dobro dok plaća alimentaciju.

Sa osamnaest sam odlučio da više ne trebam njegove novce. S novim ruksakom krenuo sam u svijet. Gdje? Pa bilo gdje.

Autobus na prvom peronu već je bio spreman za kretanje. Ušao sam i od vozača zatražio kartu.

‒ Kuda ćete? ‒ pitao me. Ne mogu mu na ruci ne primijetiti debelu narukvicu. Ima i lančić oko vrata s križićem. Ima i prsten.

‒ Bilo kuda, Ante. – kažem.

‒ A Vi ste? – pogledao me upitno.

‒ Ja sam slobodan čovjek. – kažem, uzimam kartu i dajem mu novčanicu.

Prolazim između dva reda sjedišta  i odlazim na posljednje upražnjeno mjesto.

Autorka: Mirjana Jurić

Fotografija: tumblr.com

Priča „Slobodan čovjek“ je posebno pohvaljena na konkursu „Sloboda“