26 mar Skretanje ulijevo

Svako jutro sam je sretao kad sam išao na posao. To je bio jedini razlog što sam zavolio fiksno radno vrijeme od osam do četiri. Nerijetko bi se našli zajedno u liftu koji bi postao jako brz, iako mi je uvijek išlo na živce koliko je inače spor. Nisam bio nervozan niti živčan tip po prirodi, ali sam nekako bio perfekcionista i nisam mogao da shvatim da tako spor lift još uvijek postoji. To mi je samo govorilo da neko nije odradio svoj posao na najbolji mogući način. A to mi je išlo na živce. Jako mi je išlo na živce! I u liftu i svuda oko mene. U svakodnevnicama mojih aljkavih prijatelja, u životima žena sa kojima sam izlazio, u gradu i državi u kojoj sam živio. Međutim, ona je svojom pojavom ubrzavala lift. U oba smijera, tako da to ne mogu pripisati njenoj težini. A i nije bila naročito teška, bila je obla ženska. Ni po čemu se nije uklapala u profil uglađenih manekenki s kojima sam do tada izlazio. Sjećam se tog osjećaja kad krenem sa devetog sprata ka prizemlju i posmatram brojač u liftu kako se smanjuje, i onda staje na broju pet. Tad znam da ona ulazi. Srce počinje da mi čujno lupa. Na brzinu se popravljam, namještam osmijeh u ogledalu i glumim iznenađenje što je vidim. Svaki put bi se luckasto  nasmijala unoseći toliko boja sa sobom da bi mi pristajala muka dok ne izađem na vazduh. Da, imala je taj čudesni smisao za sklapanje boja, a i, generalno, komada odjeće. Kosa joj je bila narandžasta i kovrdžava. Ili čupava. Zavisi kako to posmatrate. U svakom slučaju, rekao bih da njen frizer nije bio perfekcionista. Ako ga je uopšte i imala. I uvijek je nosila cvijet u kosi. Kad kažem uvijek, stvarno tako mislim. Jednom sam se usudio i pitao je šta joj predstavlja taj cvijetić, trudeći se da budem zanimljiv. Ubrzo se ispostavilo da nisam bio nimalo zanimljiv nakon što je nezainteresovano prevrnula očima rekavši:

– Hvala ti što me podsjećaš koliko i dalje želim da se preselim u New York, rekla je uz dubok uzdah. Zar svaki jebeni dan neko da me pita isto pitanje? Zar sam ja toliko čudna ili ste vi toliko dosadni, ne znam? Ali ne pitam ni ja tebe što ti nosiš kravatu svako jutro. Da li je nosiš samo zato što tako treba da se oblače poslovni ljudi ili što se jebeno dobro osjećaš dok ti nešto steže vrat cijeli jebeni dan?

 Uslijedila je tišina toliko duboka da sam čuo zvuk njene kose, njenih dlaka koje su se sudarale jedna o drugu kad je zavrtila glavom.

 – Joj, zaboravi! Izvini! Nisi zaslužio ovakav nastup, valjda sam se probudila džangrizava. Tako ti je to kad ti se pas pokenja u krevet za dobro jutro, rekla je i napokon se nasmijala.

 Koliko neprijatnosti preživjeh brojeći od pet do nula. Neprijatnost dužine vječnosti. Ali laknulo mi je kad su se njene pune usne, obojene u ljubičasto, napokon otvorile pokazujući neodoljivo bijele zube.

 – Izvini ti! Možda stvarno nije trebalo da me zanima, izustih bojažljivo kao kad u školi odgovaram za dvojku, a najveći sam štreber u istoj. Ali eto, uhvatili su me nespremnog taj jedan dan u godini.

– Ma hajde da ti se izvinim. Može da nam kuvam čaj večeras, a? Ako si slobodan? I odjednom mi je sve dobilo smisao, čak i kravata koja me je užasno davila u tom trenutku i koju nisam imao pojma zašto nosim. Nosim je godinama, ali ne znam zašto. Kao iz topa pristadoh, zaboravljajući sve zakazane obaveze, koje sam imao te večeri.

Gledao sam za njom opijen, jer je bilo jače od mene. Zelena haljina na tufne, savršenog kroja, koji je naglašavao sve njene obline. Dužina do koljena. Ljubičaste štrample i zelene cipele sa potpeticama. Lupkala je, hodajući zanosno ispred mene, sve dok nije skrenula lijevo na prvoj raskrsnici.

Sjećam se koliko mi je taj dan dugo trajao. Volio sam svoj posao i nisam imao problema sa tim da sjedim i po deset sati svaki dan u kancelariji dajući svoj maksimum. Nesebično cijedeći sebe do kosti. To sam radio isključivo jer me to činilo srećnim. I bio sam srećan, kao malo dijete. Do tad. Nisam mario za masu novca na mojim računima koje, jednostavno, nisam stigao da trošim. I, teško priznajući sebi, nisam baš ni imao s kim. Nisam imao kome da kupim cvijeće poslije posla, nisam imao koga da odvedem na večeru i pričam o poeziji koju sam prokleto volio, nisam imao kome da kupim parfem ili minđuše za neku godišnjicu. Ali, dječije iskreno, nisam mario za tim i nisam bio tužan zbog toga. Jednostavno, nisam zavolio nikog. To tad. Redovno sam trenirao i volio svoj odraz u ogledalu. Dane sam završavao čitajući. Vikendima bih išao na porodična okupljanja ili poslovna putovanja. Učio sam kineski. Bio sam zadovoljan. Do tad.

Prvi put u životu mi je bilo toliko teško sakriti svoju ogorčenost. To je bilo te večeri kad sam ušao u njen mali stan na petom spratu. Prvo što mi je prošlo kroz glavu je da je ova žena užasno neuredna i da ovom stanu treba neko generalno sređivanje. Prvi put u životu nisam znao kako da se ponašam, a to je bilo kad je njen pas s vrata počeo da skače na mene. Iz dubine duše nisam volio kućne ljubimce. Vadio sam se na to da oni treba da žive na slobodi, napolju, a ne da budu zarobljeni u nekom stanu ili kući. Iskreno, jednostavno ih nisam volio, ali mi je nekako bilo teško da to kažem. Ne znam ni sam zašto. Rekla je da to znači da mu se dopadam, što nimalo nije promijenilo moje ponašanje. Imala je mnogo polica punih knjiga. Neke su bile uredno poredane, dok su neke bile razbacane. Nedovršene slike su visile na zidovima. Kasnije sam saznao da su to djela velikih umjetnika, samo su meni izgledala nedovršeno. Nisam razumio te slike koje su predstavljale ogromno bijelo platno i na sredini neku tačku. Ili neko drugo tijelo. Kuhinja je bila prostrana i uredna što mi se jedino svidjelo taj prvi put. Voljela je da kuva. Sve je bilo u dezenu tufnica. Tepih i zavjese su bili na tufne. Lusteri isto. Njena traka u kosi. Šolje iz kojih smo pili čaj. Sveske na radnom stolu. Tanjiri iz kojih smo jeli mafine. Nespojivo, definitivno! Prvi put u životu sam sjedio na podu u nečijem stanu i pio čaj iz šolje na tufne. Bilo mi je jako neprijatno. Ne samo što sam imao uske farmerke, nego mi je bilo neprirodno. Tek nakon par puta, kad sam između ostalog počeo dolaziti kod nje u trenerci, zavolio sam i sjedenje na podu. Tačnije na nekim tufnastim jastucima, ali svejedno na podu. Te noći smo dočekali jutro. Bio je petak, i nisam razmišljao o poslu. Čak mislim i da nije bio petak, da se ne bih uopšte sjetio posla i da ne bih otišao na isti. Prvi put u životu sam sjedio sa nekim dvanaest sati i pričao. Da, pričao! Nismo se ni dodirnuli niti išta slično. Ali smo se zato smijali. Mnogo smo se smijali. Poslije čaja smo pili vino. Ona je štucala nakon što je popila par čaša. Rekla mi je da inače štuca kad popije malo više. Prvi put u životu sam osjetio to nešto. Tu neku povezanost i srodnost o kojoj sam toliko čitao. Tu neku emociju koja je lebdila između nas. Kao da se znamo cijeli život, ali smo se tek te noći upoznali. Prvi put sam osjetio toliko opuštenosti, prirodnosti, radosti u prvom sastanku. Nije bilo neprijatnih tišina i glupih razgovora koji popunjavaju prazninu govora. Prvi put sam bio 100% ja i 100% svoj.

Kakva žena! – bilo je prvo što mi je prošlo kroz glavu kad sam se vozio od petog do devetog. Prvi put. Prvi put sam subotu proveo ljenčareći i slušajući muziku, čitaj razmišljajući o njoj. Prvi put sam jedva čekao sledeći sastanak. Ali jedva, jedva!

Tako je sve počelo. Nisam vjerovao da ću zavoljeti onu njenu jazbinu. Odjednom mi je sve dobilo smisao i sve je bilo na svom mjestu. Pa i razbacane knjige i gomila tufnica. Pa i pas koji živi u stanu. Zavolio sam ga, iako mi se jednom prilikom olakšao u krilu. Zavolio sam i njenu čupavu, narandžastu kosu. Zavolio sam bijelo platno sa tačkom na sredini. Zavolio sam i šarenilo boja. Zavolio sam ta njena krila od mašte. Zavolio sam njen pogled na svijet koji je bio tako ona. A što je najvažnije, zavolio sam sebe u svemu tome.

Išli smo na večere. Išli smo u duge šetnje. Išli smo u pozorište. Išli smo na vikend putovanja. Išli smo na svirke nekih njenih bendova za koje nisam znao ni da postoje. Klošarili smo pijući pivo na drvenoj klupici pored rijeke. Gledali smo se u oči takmičeći se ko će duže izdržati da ne trepne. Gubitnik bi častio pivom. Posmatrali smo vjetar, jeli smo oblake, slušali smo Sunce. Živjeli smo svaki dan. Vozili smo se liftom svako jutro. I rastajali na prvoj raskrsnici kad je ona skretala lijevo.

Sve dok se nismo rastali…

Nisam mogao to da joj zamjerim. To je bila njena želja prije mene. Jednog kišnog, naizgled običnog dana, otišla je u New York ostvarujući svoj san i odnoseći sve boje sa sobom. Taj dan je nosila žutu haljinu i odnijela mi Sunce. Ostali su mi samo sivi, teški oblaci sjećanja i čežnje. Ostao sam izgubljen u sebi. Mislio sam da svoj posao volim više od svega. Ali ne znam da li više i od nje.

Nekako su se kotrljali dani, jedan preko drugog. Pa i mjeseci. Liftu je trebala cijela vječnost da prođe pored petog sprata, nezaustavljajući se. Nekako sam počeo da se pitam, onako u liftu, ne gledajući više u brojač, već u prljavo ogledalo: Ko sam ja bez nje?

I tada sam shvatio: Želim sebe nazad!

Autorka: Duška Kovačević

Fotografija: weheartit.com