23 jun SAZRIJEVANJE

Kažu da sazrijevanje nema veze sa godinama. Ili si zreo sa 20 ili si „zelengora“ sa 40. Barem mislim da svi silni pisci koje iščitah nisu odstupili jedni od drugih. Barem se nadam da su u nekim teorijama iole aproksimalni bili. No, teoriju ionako praksa pobija. Ja sam sazrijela one noći kada mi je život prošaputao pitanje da li želim ponovo vidjeti svoju porodicu. Da li želim sa ocem igrati remija, sa majkom obilaziti pijace i probirati voće i povrće, sa sestrom čavrljati duboko u noć.  Kada sam istom tišinom šapata odgovorila potvrdno, tada sam sazrijela.

Rasla sam u državi gdje te ljudi gledaju kao čovjeka, stanovala u koferima i objedovala po peronima i stanicama. Ne što sam htjela obogatiti svoj album uspomena i hvaliti se prijateljima  kako sam, do svoje dvadesete, već prohodala ulicama 50 gradova i sletjela u 14 država, već što sam htjela ubrizgati u sebe serum ljubavi iz svakog od njih. I uspjela sam. Boravila sam ja i u hotelima u kojima treptajem otvaraš vrata i pomjeraš zavjese, ali sam boravila i u kućama u zabitima Pirineja gdje ljudi dva puta godišnje imaju dodir sa civilizacijom. Spavala sam i u šatorima, i na plažama, i u vozovima, i u šumama boreći se cijelu noć sa bajama koje ni na Google-u ne mogu pronaći. Bivala sam i gladna, i žedna, izmorena i pospana, ali sam bila sretna. Zbog drugih ljudi. Bila sam i na Monceratu sedam dana i gledala kako moji prijatelji umjesto maturalnog bala dušu predaju Bogu. Nebitno je to jesu li vjernici ili ne. Bila sam i u najvećim diskotekama, i u penzionerskim barovima a svoju prvu kafu sam popila u Barberu, sa čikicom kojeg sam pokupila u parku u kojem sam šetala Troa. Čikica je imao Alchajmer i bio je ubijeđen da se taj dan dogovorio sa svojom djevojkom Patriciom da bi je vodio u Parc Guell. Žao mi je bilo što je bio onoliko razočaran kada je sin došao po njega, ali sam bila sretna što sam vidjela koliku podsvjesnu moć ljubav ima. Nikada ga više nisam srela.

Moje bogatstvo su moji koferi sjećanja koje vučem za sobom i sve ove godine vjerujem da ih ništa ne može isprazniti.  Čak ni ona ružna sjećanja od kojih ponekad ne mogu da pobjegnem. Ko zna za šta su dobra ili loša?! Već  godinama svoje novokupljene kofere punim željama. Za porodicom sa čovjekom koji jednim pozivom uspije sav svijet pretvoriti u volšebnu, za stominutnim letom do kraljevskog grada gdje jedem najbolji kroasan i pijem najjaču kafu, dok posmatram kako Maksimilian postaje mjesto koje mi drnda damare. U noći je najljepši, kada se upale ulična svjetla a ja se šćućurim ispod jedne svjetiljke samo da vidim mogu li osjetiti Sarajevo. I mogu, sve dok u sebi nosim aromu somuna sa Alifakovca, mimoza sa Tržnice, ćevapa iz Ferhatovića  i dodir ruku koje me vode duž Miljacke. Čak osjetim i miris Vrela Bosne i one klupe koja mi je bila i ostala bijeg od gradske vreve. Tako, dok se vozim ka selu, očima prelijećem polja suncokreta i kradem jedan kako bih ga osušila i ostavila među korice svoje agende. Tako obogaćujem sva svoja čula kada se zaželim ljubavi koja mi nije na dohvat ruke.

I tako gledam sa svoga balkona, dok sunce zalazi, sve ono što vidim a žmurim sve ono što ne mogu da dotaknem. Prije par noći sam vozila bajk sa Andreom i snimale smo kratki video, željeći vidjeti reakciju ljudi kada im totalni stranac kaže: Dobro veče. Na našu žalost, mladi su u nas gledali kao da smo skrenule s uma, dok su stariji ljudi koji su šetali sa svojom djecom čak i vie puta uzvratili na naš pozdrav. Zar smo toliko skrenuli sa puta da nam je obični pozdrav ekvivalentan traženju bubrega? Da su riječi, kojim slučajem, skuplje – nikada se ne bi izgovarale. Jesmo, jer živimo u gradu gdje si čovjek samo ako si „poznat“. Ne znam, neki frizer, neka pjevačica, voditeljica, fejms fejs or faking votever. Gdje imamo više kafića nego trave u parkovima, gdje su planine obična nepoznanica i čemerna pustoš na kojoj si sretan ako ugledaš par porodica kako šetaju. Gdje se omladina traži po kojekakvim stranicama jer nemaju hrabrosti da jedni drugima priđu i upoznaju se. Ne daj Bože da ko vidi muškarca kako čeka djevojku sa cvijetom u ruci na Čeki. Ovo nema veze sa romantikom, jer ja sam od romantičarke samo imenica u službi pridjeva, ništa više. Jok, to bi nastala sveopća šprdancija jadnička bi ta ista djevojka ostavila prije nego bi hud stigao i da je poljubi. Jednostavnije je pokupiti je autom, odvesti do Kozije Ćuprije ili Vrela Bosne, ispričati joj pričicu za laku noć nemareći za to da li njoj ta noć vrijedi vie od Šeherzadine. Sutradan će joj poslati poruku kako nema kredita da joj pošalje poruku, a onda će se svijet izopačiti više od izopaćenosti. Ako se vide, naveće joj par banalnih razloga zašto ne mogu biti zajdno a ona će nakon toga kažnjavati svakog slijedećeg. I tu smo gdje jesmo, u lijepoj materini. Lažem, nismo. Još uvijek ima nade sve dok postoje štrljavi smajlići i lajkovi. No, kako posiješ tako i požanješ. Stara seljačka! Ipak, noći su najbolji sagovornici. Tu sam sebi polažeš račune. Ceh je prevelik, znamo, ali u većini slučajeva nije ceh veliki koliko smo mi mali. I opet, vraćam se na početak teksta. Sazrijevanje. Jeste li se zapitali kda ste sazrijeli i jeste li uopće? Koga vidite dok gledate, a koga kada žmurite?

Pisala bih ja još, ali sunce je zašlo već odavno a moj tata još uvijek nije postavio svjetlo na mom balkonu. Biće da ću morati ja, kao i sve ostale normalne žene. Sazrijele!

Autorka: Azra Obuča

Fotografija: favim.com