10 feb ROMANTIČAR

-Frende znaš li kako da ubacim glazbu u movie maker?

-Pa samo klikneš na insert, odabereš file i to je to ali što radiš?

-Ma evo ‘slažem’ neki filmić za moju curu pa bih želio fotke i glazbu ukomponirati u slide show.

Ispunjen ponosom kliknuo je na play i ekranom prastarog pc-a razlili su se prizori parova u ljubavnim zagrljajima kao da su netom sišli sa onih ljubavnih bombonijera koje zaobilazim u širokom luku.

-Zajebavaš me jel’da?

Tresnuo sam ga po ramenu očekujući povratnu šaku u želudac i nastavak razgovora o sinoćnjoj utakmici ali umjesto toga pogledao me očima hipnotiziranog klauna i tonom nekoga tko je upravo završio meditaciju od četiri sata tiho rekao:

-Zašto to misliš? Pa pogledaj kako su ovo prekrasne scene. Marina će biti presretna. Podbočio je svoj lakat na stol, naslonio bradu na otvoreni dlan, ukosio svoju jajoliku ćelavu glavicu i nastavio zadivljeno promatrati svoju kreaciju.

Da, tada sam shvatio da je Leon jedan od onih nepopravljivih romantičara koji je satima mogao stvarati svoj ljubavni filmić i svako jutro hodati deset centimetara od tla. Počeo sam ga pomnije proučavati i češće ispijati kavicu u njegovom društvu. Često sam koračajući iza njega nepreglednim hodnicima naše firme pokušavao pronaći i najmanji trag tog ljubavnog oblačića na kojem je tako zadovoljno plovio ispunjen optimizmom koji je naprosto zračio iz svake pore njegovog mladolikog lica. S vremenom sam uočio da se zaista pomlađuje  dok ja na svom licu svaki dan pronalazim neku novu boru. A tako sam naporno trenirao. Često sam ga dolazeći sa trčanja obliven znojem kroz odškrinuta vrata ureda mogao vidjeti kako grickajući vrh trošne olovke zapisuje ljubavne stihove i zadovoljno se smješkajući svako toliko pogleda prema plafonu. Često bi me pitao što mislim o: ‘o srećo, o najdraža…ti sa sjajem u očima, srcem ispunjenom ljubavlju i ja što ti se na vječnost zaklinjem…’ Možda je za pjesništvo bio anti talent ali to što je radio ispunjavalo je njegov cilj a njegov je cilj bio biti zaljubljen svaki dan. Kod kuće sam ponekad pričao o svojim prijateljima na poslu ali Leona nisam spominjao. Ono što se meni činilo tako bljutavo i prevaziđeno Anu bi podsjetilo na to koliko sam se promijenio od naših tinejdžerskih dana.

-Pa što se čudiš? I ti si bio takav!

-Ja??? Nikada.

-Kako nisi? Pa pisao si mi ljubavna pisma svaki dan. A sjećaš se kako si me kilometrima pratio kući?

Ne, ne, ne poznajem nikakvog Leona! Uostalom samo ime mi zvuči sladunjavo tako da zapravo i ne želim poznavati nikakvog Leona.

Marina se bavi glumom u trećerazrednom kazalištu. Zaradi tu i tamo pokoju kunu ali daleko od toga da bi se moglo nazvati poslom. Ženska ne izgleda lose pod uvjetom da pratite cajke i prodavači tekstila joj rade suknje od preostalog materijala odnosno trakica širine dvadesetak centimetara. Ali Marina voli romantičare…

Već neko vrijeme nisam vidio Leona. Vrata ureda su stalno zatvorena. Čujem svakakve tračeve ali ljudi ionako pričaju pizdarije. Evo za Ivicu pričaju da mu to nije prava kći samo zato što mala ima pune usne, kovrčavu kosu i tamnu put. A on i žena su plavi. Joj danas sam tako malodušan i hitno moram potražiti nekoga tko je depresivan više od mene. Igor? Neee, njemu su starci prepisali teren u Istri i sad se drži kao da je progutao metlu. Dejan? Neee, smršavio je dvadeset kila i fura se na neku zdravu prehranu a šupak je još i našao klinku u ranim dvadesetim čiji starci imaju para da se usereš. Fuj, pedofil! Leon? Ako ništa drugo pročitati ću jednu od njegovih pjesmica i odmah ću se osjećati bolje. Nisam ni ja neki Ujević ali takvih se rečenica ipak ne mogu sjetiti ni dok sjedim u zahodu a zaboravio sam ponijeti dnevne novine.

-Bok frende pa ti kao da si u zemlju propao? Šta ima romantičaru stari? Snažno sam ga zgrabio za ćelendaru i protresao kao da u ruci držim jogurt.

-Evo ništa frende. Isprobavam neki novi program za ovaj slide show pa ne kužim kako da sinkroniziram to da mi glazba završi kad i video.

-Opaaaa, Marina će biti sretna a? Garant ga namjeravaš umočiti danas ha? Ajde priznaj perverznjaku stari ha ha ha. Namignuo sam mu kao da sve znam o njegovim metodama i kao da sam upravo ja zaslužan za to što je takav emotivac. Pa tko bi drugi i bio? Tko ga tapše sa podsmjehom i bodri dok naglas čita ljubavne stihove?

-Ne ne, nisam više s Marinom. Ovo je za Sandru.

 Izgovorio je to tako nonšalantno kao da se radi samo o promjeni imena a ne o sasvim novoj osobi.

Toooooooo! Samodopadno sam uzviknuo kao da su upravo izvukli mojih sedam brojeva a umjesto brojeva pisalo je: svaka nova metla dobro mete, znao sam, rekao sam ti, sve to prije ili kasnije dođe na isto, rekao sam ti da se ne zaljubljuješ, sve su one pjesmice bile uzalud, kakav papak.

Ni trepnuo nije. Nastavio je stvarati svoj slide show sa istim žarom kao du mu je prvi u životu. Nakon početnog ushićenja nisam ga mogao samo tako ostaviti u tišini. Trebalo mi je još sočnih detalja. Garant će mi sada na koljenima priznati kako sam imao pravo i kako ne postoji romantika.

-Drolja ha? Ovaj sam ga put nježno pogladio po ćelendari nastojeći naglasiti mušku solidarnost.

-Ma neeee. Ok je ona ali jedino je glupo to što sam joj jamac za kredit i sad ga ja otplaćujem jer ona nema love.

Skamenio sam se kao da se radi o meni.

-Pa kolika ti je rata?

-Dvije tisuće i četiristo kuna. Nego reci mi što misliš o ovom slajdu? Na monitoru se dvoje strastveno ‘žvalilo’ dok je u pozadini sunce polako zalazilo i prije nego što je sasvim zašlo opet se poput glumca gladnog aplauza uzdiglo na istu najvišu točku nastavljajući beskonačno zalaziti. Neverending love…love…love… na lošem engleskom sa primjesom akcenta iz Hondurasa kao zvučna kulisa.

-Jebo te slajd!!! Pa koliko vremena moraš plaćati?

-Nemam pojma. Deset, petna’jst godina. A vidi samo ovaj slajd!

Promatrao sam ga desetak minuta i jedino što mi je padalo na pamet je luđačka košulja. Zanimljivi su oni psihološki testovi koje sam katkad ispunjavao u sklopu liječničkog pregleda. Psiholog bi podigao srce a ja bih kao iz topa ispalio:

-Luđačka košulja!

Sandra je cura u kasnim tridesetima. Rastavljena, majka dvoje djece. Super im je zajedno. Klinci ga vole a Sandra obožava njegove slajdove. Njenu sliku drži u ormariću garderobe. Odmah pored Marine. Ponekad ujutro utisne pusu na obje fotke.

Leona nisam vidio mjesec dana. Loše utječe na mene i druženje s njim tjera me na razmišljanje o ljubavi jer što je ljubav? Programirani osjećaj sreće u kojem sve ide po utabanoj stazi i najmanja sitnica koja mi nije po volji vrati me u pozu sa ispruženim kažiprstom iznad koje piše ZNAO SAM! I dok je mali ćelavac sve zadovoljniji ja sve više razmišljam o tom oblaku na kojem lebdi. Mislim nije da mi je bitno ali na poslu je ponekad tako stresno. Buljim u vrata njegovog ureda i mislim se kako mi ide na živce. Pa kako je dovraga možeš voljeti čovječe? Zgazila ti je srce i šutnula ga u stroj za mljevenje mesa! Ali nije ti dosta to nego ti je ova druga uvalila tuđe klince i zapravo nisi ni osjetio prazninu zbog tranzicije? Samo si ušao u drugi vagon vlaka ljubavi i nastavio vožnju bez poznatog odredišta??? Ejjjj pa ti se voziš u nepoznato i nije te strah???

Sveti Nikola… Ove sam godine kao i svake do sada zaslužio šibu. Ana mi je sa puno ljubavi upakirala poklon i kao i bezbroj godina do sada čeka me očima punim ljubavi na vratima stana i pažljivo da ne primijetim razočaranje na njenom licu sa zanimanjem sluša moju konstataciju o tome zar je već šesti prosinac. Pa kud opet? Mislio sam da su ga ukinuli. Nije li to samo za klince? Maaa dajjjj , pa tko još to slavi!

Taman sam parkirao pored zgrade a pažnju mi je privukao prizor dvoje tinejdžera u strastvenom zagrljaju koji su u rukama grčevito stiskali čokolade. Sjetio sam se Ane i sebe u njihovim godinama i svih onih lijepih trenutaka za koje sam želio da zauvijek traju. Sjetio sam se da sam i ja nekoć pisao pjesme, birao čokolade sa natpisom ‘I love You’, sjetio sam se da sam slušao Scorpionse i I still loving You…sjetio sam se da sam negdje usput zaključio da je ljubav opasna i da vagon svakog trena može skliznuti iz tračnica i da ne želim ići na put bez poznate destinacije. Umjesto prema stanu krenuo sam u obližnju trgovinu. Čokolade naziva ‘I live You’, ‘You miss me’, ‘Ti i ja’ tiho su me dozivale umilnim ženskim glasićima: -Uzmi mene, ja sam ta, kupi me. Pomislio sam kako je to možda glupa ideja i kako još nisam spreman da se opet vratim u mladost i zamalo sam odustao ali nevidljiva ruka potapšala me po ramenu a leonov glas ispunio je tišinu.

-Uzmi Rafaelo frende. Nije bitan naziv nego motiv!

Ana je veselo otvorila vrata. Krajičkom oka spazio sam umotane poklone na kuhinjskom stolu. Tek sam sada spoznao kakav je to pogled zadnjih nekoliko godina na sve blagdane imala. Pogled koji govori više od riječi, pogled bez ikakvih očekivanja da će nešto primiti ali pogled koji govori da će svejedno sve dati. Ispružio sam kutiju Rafaela ispred sebe i povikao euforično

–Sretan Sveti Nikola!

Ana je u čudu primila kutiju a oči su joj se ispunile suzama. Kazaljka vremeplova luđački se zavrtjela i zaustavila na godini ’91.

-Kako si znao da volim baš ovu čokoladu?

-Znaš, imam osjećaj kao da te poznam već godinama a ne samo mjesec dana a osim toga tako mi je lijep ovaj naziv ‘Volim te’ da mi se čini kao da je za nas napravljena…

-Šta je frende, danas si nekako pun optimizma ha? Vidim da te ne brine to što prijete će nam sjebati firmu ha? Igorov zabrinuti glas dopirao je do mene poput jeke sa udaljenih planinskih vrhova. Očajnički sam pokušavao još malo ostati lebdjeti na mom vlastitom oblačku. Znam što ću! Idem se pohvaliti Leonu da i ja imam svoj oblak i da sada zapravo shvaćam o čemu se radi. Našao sam ga kako zamišljeno otpuhuje dim cigarete na ulaznim vratima firme i kao i uvijek pogledom zaljubljenog školarca promatra dva goluba u strastvenom zagrljaju.

-Šta ima frende? Kako život? Jesi što riješio sa onim kreditom?

Nehajno je uvukao novi dim.

-Nisam ali nema veze. –Znam da ima para ali sad mi je prodala priču o tome kako je razbila neki dan auto pa mi sad ne može dati za ratu ali nema veze.

-A kako je sa Sandrom?

-Ma odlično, sve super. Mislim stvarno mi je odlično nego neki dan sretnem kumu od svoje prve zapravo jedine zakonite žene i…

-Čekaj!!! U trenu sam ga prekinuo. Hoćeš reći da si bio oženjen i da unatoč svemu i dalje vjeruješ u ljubav??? Pa imaš li djece?

-O daaaa, imam klinca od deset godina. Nasmijao se i uvukao novi dim. Nisam ga pitao kako uspijeva platiti alimentaciju s obzirom da mu zbog kredita ništa ne ostane ni za vlastito preživljavanje.

-Nego gdje sam stao? –Ah da, sretnem ja kumu svoje prve žene i s obzirom da me ona u mobitelu ima pod imenom IGNORE i ne javlja mi se na pozive, bacim joj priču kako idem u banku jer trebam dobiti četiristo tisuća kuna pošto sam tužio firmu za neke prekovremene i pogodi što? Žena me nazvala isto podne a kladio bih se i da je ovo Ignore preimenovala u My Love .

-Šta je majstore, ne bi se pohvalio a? Sad kad ćeš dobiti lovu možda bi se mogli opet pomiriti i živjeti zajedno bar radi djeteta?

-Rekao sam joj da je ako je samo u pitanju lova možda i bolje da nismo zajedno. –Ma zamisli ti koja je to žena? Sad bi se ona radi djeteta pomirila. Bacio je opušak na pod i obzirno ga zgazio tek toliko da ugasi žar. U tom trenu kroz misli mi je prošlo to da plaća kredit ženskoj koja ima novog tipa, da je zaljubljen u novu curu, da nema para za kikiriki, da ne može plaćati alimentaciju, da slaže ljubavne slajdove i vozi se u vlaku bez poznatog odredišta? Taman sam mu mislio sve to istresti u facu i reći mu kako mrzim te ljubavne klišeje ali umjesto toga potapšao sam ga po desnom ramenu i sa smiješkom na licu prozborio:

-Romantičaru stari.

Često se pitam je li vožnja u tom vlaku ludost, glupost ili hrabrost. Mogu li se samo bezbrižno smjestiti u vagonu i ne razmišljati o konačnom odredištu? Kad malo bolje promislim ipak više volim brodove. Pitate se sa ili bez voznog reda? Neka to zasad ostane nepoznanica…

Autor: Predrag Šneler