26 jul Priča o brokeru i njegovih sedamsto malih dolarčića

Za provjeru računa birajte jedan… Za informacije o promotivnim akcijama i popustima birajte dva… Za prijavu kvara birajte… Za kartično poslovanje birajte… Za povratak na glavni izbornik… E pa za otići mi u neku stvar, birajte ono dolje! Trebaš banku, operatera, vodovod, elektru, mirovinsko osiguranje ili pogrebno preduzeće, uvijek ista priča. Kao da smo u ratu, svi su do zuba naoružani automatima.

Ne tako davno, još je postojala nada. Pošto si ukucao toliko brojeva da si bez problema mogao ispuniti tucet listića lota – što bi bilo daleko korisnije – barem te je dočekala poruka kako su svi operateri trenutno zauzeti. Pustili bi te da čekaš slobodnog djelatnika Godota, ali bar bi pustili i glazbu.

Čovjek je mogao odrijemati uz meditativne melodije sve dok naposljetku ne bi otvorio oči i okanio se ćorava posla.

Danas nema ni kržljave nade. Taman kažiprstom, koji je od silnog tipkanja vreo, izbrazdan i u čirevima kao roštilj-kobasica, ukucaš posljednji broj s posljednjeg izbornika, kad evo banke, Cigane moj, i njenog automata! Vremena u kojoj si mogao čovjeku, ako već ne u lice onda barem u uho, skresati par priprostih o firmi za koju dirinči, spustiti mu prije nego što spustiš slušalicu i olakšati si dušu barem na jedan dan, prošla su.

Ali kad se, recimo, mobilni operateroristi dosjete da bi ti mogli uvaliti neku jebenica tarifu, e onda ipak umjesto automata na tebe puste ljude (doduše, naoružane šmajhlserima, oružjem kojim ti malo podilaze, malo ti se ulaguju i puno seru).

Nemojte mi nuditi uslugu, učinite mi je – ostavite me na miru! Ako će mi išta trebati, sam ću se poslužiti. Kao u samoposluživanju.

Ljudi su krivi, dakako, ponajviše oni koji drže visoke položaje, ponajmanje oni koji drže slušalicu. Potonji su uglavnomljubazni, susretljivi čak i kad pojma nemaju, većina se trudidostojanstveno se poigrati s plijenom. Ali… Ima i aliena. I ne dolaze u miru.

Jednogmirnog poslijepodneva budi mene pametni telefon. Zvoni kao katedrala nekom muzikom za mase. Trljam oči, čačkam uši i molim se da nije, ali je. Bacam oko na zaslon i slutim opasnost – broj je nepoznat. No zašto da se lažemo – neokrunjeni sam car naivaca, pravi Naivan Grozni, očekujem da me nazove mrtva tetka iz Australije za koju nikad čuo nisam, stara usidjelica, kako bi mi saopćila da dvanaest mačaka i ja nasljeđujemo njeno bogatstvo. I javljam se.

– Hal…

– Dobar dan, ovdje Pero Smoljan iz brokerske kuće Perje & Smola, čuli smo se prije par tjedana, jeste li proučili našu novu aplikaciju za onlajn trgovanje? – sravnio me broker sa zebnjom da griješim što se mobitela laćam.

Jest, u nekim su me boljim vremenima, dok sam bio naivni miš, ali još ne i naivni crkveni miš kao danas, prijatelji uvukli u klopku trgovanja dionicama. To je ono kad čovjek jedan dan ima tisuću nečega da bi već sljedećeg jutra imao deset tisuća ničega. Ostao sam bez repa, ali ne i glave. Čim sam shvatio da su dionice zapravo vrijedonosni papiri na kojima neću zaraditi ništa osim ulkusa, odustao sam.

Sjećam se, zvao je tip. Ne znam otkud mu broj. Da ga ne otkantam, udaljio sam ga molbom da nazove za koji tjedan. Mislio sam, zaboravit će. Ali eto njega.

– Pa znate, nisam baš… – petljam.

– Nije važno – odreže me Pero Smoljan kao krišku sira, – ne zovem vas zbog toga. – Jeste li čuli za Ali Babu?

– Ali… – pokušavam se izvući iz stiska, ali brokerber njuši krv i grize jače.

– Ali Baba , bla, kineska platforma, bla, ima informaciju, bla, ako želim masno zaraditi, bla, jedinstvena prilika, bla, bla, trla baba Ali Baba…

– Ali gospodine, ja nemam… – nemam priliku završiti rečenicu.

– Ali Baba, bla, kineski jebač majki, koji crni Gugl, Gugl je aut, Ali Baba je(w)in, bla, već sutra pravi bum, bla, ima informaciju samo za mene, bla, ako želim masno zaraditi, bla, nevjerojatna prilika, bla, bla, trla baba Ali Baba…

Uho mi podrhtava od brokerova uzbuđenja.

– Ali ja nemam i ne mogu…

Tu je brokerberu prekipjelo.

– U redu, gospodine – raspametio se, – ja sam mislio da vi želite zaraditi! Ne moram ja vama ovo govoriti, evo, odmah mogu spustiti slušalicu, ako baš hoćete! Čovjek koji ne želi zaraditi, ne vjerujem, takvoga još nisam sreo! Ja vam nudim fant-fant-fantastičnu priliku, ali mogu ja i spustiti slušalicu, nema nikakvog problema! Gospodine!

Razularen, broker samo što ne urla na mene. Oslovljava me s gospodine, ali gospodin koji odzvanja njegovim glasom nije bog nego bogec. Posramio me, natjerao me da se zapitam. Kakav sam ja to čovjek? Siromašan duhom? Nazove me dobra vila, u ruke mi gura raskoš, razvrat i raskalašnjikov, s tim bih parama ja bio Ali Baba , Ali Bog & Ali Batina, ima informaciju za koju znamo samo on i ja, jedan ulog i svijet je moj, javila mi se zlatna ribica, a ja se ponašam kao prema šaranu na rašljama.

Dok tonući u grizodušje i malodušje polako shvaćam kakav sam bijednik, ništica, nula od čovjeka, brokerberu je netko očito uštrcao serum protiv bjesnila. Primirio se. Umjesto bube ubacuje mi slatkiš u uho.

– Dovoljan je i minimalan ulog…

– Koliko je to minimalno? – pitam, reda radi, potrošen od uha do duha.

– Samo sedamsto dolara, gospodine!

Klik. Prekidam vezu.

Sedamsto dolara. Samo. Samo što mi nisu zakipjeli. Čim ih ocijedim, serviram ih na vaš račun. Samo. Samo što ih nisam pokenjao. Čim obrišem trag novca, prosljeđujem ih vama. Alibaba , ali ne. Možda i napravi bum, ali ta se eksplozija neće osjetiti u mom novčaniku. Sve i da uložim sedamsto nečega, sutra bih imao sedamdeset tisuća ničega. I ulkus.

Priča „Priča o brokeru i njegovih sedamsto malih dolarčića“ je posebno pohvaljena na konkursu „Sloboda“

Autor: Denis Giljević

Fotografija: favim.com