14 okt POVRATAK IZ MRTVIH

                                                                                                                              1

                                                                                                          Dječak i starica

Sa škripanjem vrata ušao je u unutrašnjost stare kuće. Njegovi sitni koraci ostavljali su zvukove po parketu kojeg je odavno trebalo promijeniti. Oprezno je ušetao u kuhinju, no tamo njegove oči nisu nikoga zatekle. Potom se okrenuo i otišao do dnevnog boravka. Čim ju je ugledao kako mirno sjedi na naslonjaču, došetao je do nje.

„Bako“, rekao je oduševljeno, sretan zbog spoznaje kako nije sam u kući koje se oduvijek bojao. „Donio sam ti juhu.“

Međutim, žena koja ga je nekoć čuvala, bila je posve ukočena. Ne samo da se činilo kao da ga nije čula, već i da uopće nije zainteresirana za razgovor.

„Mama je skuhala juhu i poslala me neka ti je donesem“, rekao je dječak s ozbiljnim izrazom lica dok je stajao pokraj bake. „Još je topla.“ Podigao je plastičnu posudu ispunjenom juhom od gljiva. „Mama ti je htjela sama donijeti ručak, ali danas je u gužvi, pa je mene poslala.“

Dječak je zašutio, vidjevši kako nešto nije u redu. Znao je i prije donositi baki ručak. Istina da nije volio posjećivati usamljenu staricu, no uvijek bi izmijenili nekoliko riječi. Ponekad bi mu čak i platila.

„Bako?“ Još se jednom oglasio, ali povratne reakcije nije bilo.

Ona je samo sjedila i gledala u prazno. Prostorija je bila mračna, a jedini izvor svjetlost dopirao je kroz pukotine na spuštenim roletama.

Dječaku je to bilo dovoljno da vidi svijet oko sebe, ali nije bio siguran da je žena sijede kose nešto mogla vidjeti. Pomišljao je da pusti malo svjetlosti u mračnu kuću, no nije se usudio. Isto kao što se nije usudio upitati ju je li dobro. Logika mu je govorila da je starica sve samo ne dobro. Nikada ju do sada nije upitao kako se osjeća, pa mu se takvo što sada činilo glupim.

„Ostavit ću ti juhu ovdje na stolu.“ Pogledao je baku. Reakcija njezina tijela nije se promijenila. Da nije povremeno trepnula, zaključio bi da je mrtva.

Oprezno je položio posudu na stol do naslonjača, čitavo vrijeme gledajući u staru ženu.

„U redu“, rekao je. „Moram sad ići.“ Nije mu se nikamo žurilo, no sama pomisao da provede još jedan trenutak u toj kući, činila mu se groznom. Žena je luda, zaključio je.

Refleksno je na odlasku kimnuo glavom, a zatim se polako počeo udaljavati od dnevnog boravka. Prije nego je napustio hodnik i izašao na svježi zrak gdje ga je čekalo sunce i plavo nebo, učinilo mu se da je začuo nešto. Naglo je zastao i okrenuo se. Međutim, iza njega nije bilo nikoga.

„Bako?“

Iako je htio sjesti na bicikl i odjuriti doma, znao je koliko će majka biti ljuta na njega ako se nešto dogodi baki za vrijeme njegova posjeta. Pogledavao je naokolo. Nigdje nije bilo nikoga. Polako se vratio u dnevni boravak, zamišljajući kako bake više neće biti na naslonjaču, ali ona je i dalje mirno sjedila. Iako mu je bila okrenuta leđima, mogao joj je vidjeti glavu iznad naslonjača. Stajao je još neko vrijeme, ali ništa se više nije čulo.

„Jesi sama ovdje?“ upitao ju je znajući da neće dobiti odgovor.

Još je jednom otišao u hodnik. Srce mu je snažno kucalo dok je pogledavao prema dugom stubištu. Ono je poput ostatka unutrašnjosti bilo mračno. Ako je maloprije nešto čuo, mora da je dopiralo s kata kuće.

Najednom je brzinski istrčao van, zalupio vratima, sjeo na bicikl i uputio se doma.

2

                                                                                                Posljednji razgovor

Sa škripanjem vrata ušla je u unutrašnjost stare kuće. Njezini sitni koraci ostavljali su zvukove po parketu kojeg je odavno trebalo promijeniti. Oprezno je ušetala u kuhinju, no tamo njezine oči nisu nikoga zatekle. Potom se okrenula i otišla do dnevnog boravka. Čim ju je ugledala kako mirno sjedi na naslonjaču, došetala je do nje.

„Mama?“ začuo se njezin glas u mrtvoj tišini koja je gospodarila prostorom. „Mama, što ti je?“ Žena srednjih godina života, koja je svoje djetinjstvo provela u toj kući, pogledavala je staricu koja je nepomično sjedila i gledala u prazno.

„Bože, zašto je ovdje tako mračno?“ upitala je žena više samu sebe, nego li svoju majku. Podigla je rolete na dva velika prozora i već sljedećeg trenutka sunčeve su zrake postale domaćinom dnevnog boravka.

Žena je glasno izdahnula i pogledala posudu s juhom na stolu. Već je bila hladna. „Nisi ni dotaknula ručak.“ U ženinom glasu moglo se osjetiti nezadovoljstvo. „Pa što si umišljaš? Ne možeš ne jesti?“ Međutim, starica nije reagirala na kćerine prigovore.

Žena se sagnula i primila je za ruke. „Tako si hladna…“ Prokomentirala je tiho. „Jesi si izmjerila tlak jutros?“ Shvativši da neće dobiti odgovor, žena je približila stolicu do naslonjača i sjela nasuprot blijede starice.

„Što je bilo? Zašto se tako ponašaš?“ Zastala je. „Marko mi je rekao da si čudna danas i da nisi htjela razgovarati s njime. Odmah sam sjela u auto i došla te pogledati. Kasnit ću na posao zbog toga, zato se nemoj i prema meni tako ponašati. Reci mi što se događa.“

Žena je približila glavu starici, dobro je pogledavši u oči. Ono što je vidjela u njima, nisu bili tuga i očaj, nemoć i bolest, već strah i jeza.

„Što je bilo?“ Još se jednom žena ponovila.

„Sinoć kada sam gledala televiziju…“ tiho, tiho napokon se oglasila starica s hrapavim glasom.

„Da? Što se dogodilo kada si sinoć gledala televiziju?“

„Najednom sam osjetila nešto. Neki strani osjećaj. Toliko neobični i toliko nepoznati da ga nisam mogla usporediti ni s jednim s kojim sam se prije susretala.“

„O čemu govoriš?“ Žena je glasno izdahnula i naslonila se na stolac. „Da pozovem doktora?“

„Najednom sam osjetila nečiju prisutnost.“ Zastala je i dalje gledajući u prazno. „Kao da je netko bio pokraj mene. Vrata od hodnika nisu bila zatvorena, a svjetla su u čitavoj kući bila ugašena. Ništa se osim televizora nije moglo vidjeti, ali osjetila sam da nisam više bila sama. Netko je bio tamo.“ Desnu je ruku polako usmjerila prema hodniku. „Netko je tamo stajao. Netko je mirno stajao i promatrao me. Logika mi je govorila da nema nikoga, no srce je znalo. Znalo je da se netko ili nešto uvuklo u moj dom. Tko god da je bio tamo u mraku, nije ništa činio. Stoga nisam ni ja. Znala sam da neću nikoga vidjeti ako upalim svjetla, ali da ću i dalje osjećati nečiju prisutnost. Kada sam vratila pogled prema televizoru, ponovno sam bila sama u kući.

Nešto prije ponoći legla sam u krevet. Nikako nisam mogla oko sklopiti. Ne znam točno kada sam utonula u san, ali znam da sam se najednom naglo trznula. Kada sam otvorila oči, ponovno je bio pokraj mene. Sada sam ga mogla vidjeti. Stajao je u kutu sobe. Stajao i promatrao me. Samo sam mu uzvratila pogled. Rekla bih da je bio muškarac, ali zbog trnaca koji su prolazili mojom kožom, ne bih tu pojavu svrstala pod živa bića.“

Starica je zašutjela i dalje gledajući u prazno.

Njezina kćer ju je pozorno poslušala. Nije imala ništa za reći. Ustala se i prošetala dnevnim boravkom pitajući se što da učini; da je pozove k sebi doma i brine se o njoj ili da je pošalje u starački dom? Njezina majka više nije bila sposobna sama živjeti.

„Daj da ti izmjerim tlak“, rekla je na kraju žena i iz ormara izvadila tlakomjer. Kada je mjerenje završilo, samo je preokrenula očima. „Mislim da je vrijeme da nazovem doktora.“

„Doktor neće ništa moći učiniti“, rekla je starica.

„Zašto to kažeš? Već ti je mnogo puta pomogao.“

„Zato što mi je tlak visok zbog uljeza u kući.“

„Uljeza?“

„Nalazi se na katu“, rekla je jezivo. „Osjećam ga.“

„O kome govoriš?“ uplašeno je upitala žena.

„O tvom ocu“, rekla je tiho starica dok joj se hrapavi glas širio prostorom.

Istog trena, žena se prisjetila one grozne zimske noći prije dvadeset i pet godina kada je njezin otac pijan tukao majku i nju, te trenutka kada ga je majka udarila vazom po glavi, a ovaj se srušio i po posljednji puta zaklopio oči.

„Moj je otac mrtav“, rekla je žena smireno shvativši kako njezina majka halucinira. „Znaš to. Htio nas je ozlijediti, pa smo se obranile od njega.“ Sagnula se do nje. „Da ga nisi spriječila, nas dvije bi sada ležale u lijesu, a ne on. Te noći spasila si nam život, zato nemoj sada dozvoliti grižnji da te pobijediti. Ti si junakinja, a ne ubojica.“ Dotakavši joj ponovno hladne ruke, shvatila je da mora pozvati doktora.

Tek što je prislonila mobitel k uhu, začula je majčine riječi.

„Prije nego je umro, rekao mi je da će se jednog dana vratiti po nas. Da će nas uzeti i odvesti k sebi za sva vremena.“

Žena je poslušala njezine riječi, a potom uspostavila kontakt s doktorom.

Desetak minuta kasnije kada je doktor Stanić došao do svoje pacijentice, žena je prišla vratima i pustila ga neka uđe u kuću. Međutim, kada su njih dvoje prišli ukočenoj starici u dnevnom boravku, ona više nije bila ukočena zbog straha, već zbog prestanka rada srca.

                                                                      3

                                                                   Smrt

Sivi su oblaci okružili nebo dok je gusta kiša padala na sve strane. Hladan vjetar zebao je kožu svakome tko je odlučio tog poslijepodneva odati počast ženi koja je iza sebe ostavila sedamdeset i jednu godinu. Infarkt. Tako je pisalo u službenim zapisima. Nitko nije posumnjao u to; ni njezin unuk Marko, ni njezina kćer Vesna, ni doktor Stanić, koji se zagledao u posudu s hladnom juhom nakon što je službeno proglasio staričinu smrt.

Međutim, doktora Stanića su mučile određene stvari. Ponajviše od svega što je obdukcijom ustvrđeno da je starica imala neobično zdravo srce za svoje godine.

                                                                       4

                                                         Susret sa strahom

                Nakon što su se Vesna i Marko vratili doma sa sprovoda, oboje su sjeli za kuhinji stol. Pola sata su bili u tišini, a zatim se Marko oglasio.

„Mrtva je zbog mene“, rekao je tiho.

„Naravno da nije“, suprotstavila se njegova majka. „Baka je umrla jer je bila bolesna.“ Zastala je. „Ne vidim razloga kako bi ti mogao biti kriv zbog toga.“

Ovaj se najprije dvoumio da išta kaže, a potom si odlučio olakšati dušu. „Kada sam posljednji puta bio kod nje… Učinilo mi se…“

„Što?“ upitala je Vesna šireći ruke.

„Kao da sam čuo nešto.“ Naglo se pridigao, ne vjerujući ni sam što govori. „Kao da je netko bio s nama. Mislim, nisam nikoga vidio, ali osjetio sam nešto. Neku stranu prisutnost. I začuo sam nešto na katu kuće. Nešto je lupilo. Znam koliko to zvuči ludo, ali čini mi se da toga dana baka nije bila sam u kući.“

                                                                   ***

Nakon kratkog razgovara sa sinom, Vesna je odmah sjela u auto. Dala je snažan gas dok se približavala praznoj kući u kojoj je živjela prije nego se udala. Parkirala je sa strane, a zatim polako ušla u unutrašnjost.

                Kuća je ponovno bila sva u mraku; bez zvuka, bez života, bez duše. Vesna je mogla osjetiti kako joj strah gmiže pod kožom, dok joj svaki atom snage naređuje neka se pod hitno okrene i pobjegne što je dalje moguće. Ali znatiželja je bila golema. Morala je znati što se događa u toj kući. Morala je znati je li bilo moguće da se njezin otac vratio iz mrtvih. Morala je znati je li čudovište došlo po njih. Iako nije ništa čula, osjetila je stranu prisutnost. Oprezno se počela kretati stubištem prema katu kuće –  onom istom iz kojeg se više nije vratila živa.

Autor: Vedran Volarić

Fotografije: galleryhip.com, examiner.com