13 maj PORTRET JEDNOG UMJETNIKA U 21. VIJEKU

Biti umjetnik nikada nije bilo lako. Ali svi oni koji su živjeli prije nas i koji će živjeti poslije nas, lišeni su i biće lišeni spoznaje kakvu mi to čast i privilegiju imamo samim tim što živimo u 21. vijeku. Ju-hu, bravo za nas!

Pa, da krenemo.

Dobro došli u virtualni svijet. Samo jedan klik vas dijeli od bilo koje informacije koju tražite. Ja bih rekla da nas taj isti jedan klik dijeli od propasti, ali ne obraćajte pažnju na mene. Ionako, koga briga šta ja pričam.

Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ja ništa protiv interneta, ni društvenih mreža. I sama sam korisnik istih. Ali ne mogu, a da se ponekad ne zapitam da li pojedini ljudi rade išta u svom jadnom životu, osim što se slikaju za fejsbuk. I kada je taj „selfie“ postao toliko moderan i neophodan, i ZAŠTO pobogu??? I KADA su to stvari kojih bi trebalo da se stidimo postale one kojima se ponosimo?

Evo kako ja to vidim.

Ljudi danas veoma mnogo ulažu u svoj spoljašnji izgled, a u suštini su veoma nesigurni, nezadovoljni sami sobom i imaju veoma malo samopouzdanja. Umjesto da porade i na svojoj ličnosti, fokusirani su samo na svoj lik (ili predstavu o njemu) koji je ovisan o lajkovima i koji na taj način svoj ego hrani. A duša skapava od gladi. I onda se pitaju zbog čega su pobogu nesretni.

Vratimo se mi na taj naš „selfie“. Čini mi se da su ljudi oduvijek imali potrebu da prave vlastite fotografije ili portrete i da ih izlažu na vidljiva mjesta, pred publiku. Sjetimo se samo svih vladara, poznatih vojskovođa, pisaca, slikara, itd., čiji su portreti krasili predvorja njihovih domova. Ali bar su ti portreti bili umjetnička djela, vrijedna divljenja, i njihovi tvorci su imali čime da se ponose.

A čime da se ponose naši „junaci“ sa fejsbuka? Popijenom količinom alkohola, novim cipelama/patikama/noktićima/frizurom, napuhanim tijelima i isušenim mozgovima? Savršena i blještava vanjština zapravo je samo prazna ljuštura iza koje se kriju emotivni bogalji. Ili, sa obzirom da živimo u poprilično konzumentskoj eri, prigodniji naziv bi bio „oštećena roba“. Ljudi koji nisu u stanju da ostvare bilo kakav kvalitetan odnos sa drugima. Ljudi koji imaju 500 „prijatelja“ na fejsbuku, a ne znaju šta je to prijatelj, ni kako biti jedan. Jer, bitan je kvantitet, ko još za kvalitet mari! Muškarci i žene koji zaziru od veza i obaveza, podsmijevaju se ljubavi, ili je pak proklinju i optužuju za sav bol koji im je u prošlosti nanesen. Znate, ono kao „on/ona je mene povrijedio/la, ja sam dao/la sebe u sve to, a kako mi se to vratilo? Ja to nisam zaslužio/la. Neću više da budem budala, bla bla bla…“ Pa se kao nešto inate i krenu da se svete cijelom muškom/ženskom rodu, a ne vide da samo po sebi udaraju i da uzaludno pokušavaju od sebe da pobjegnu. Pokušavaju biti nešto što nisu i nižu brojke blještavih praznih ljuštura sa kojima su seksualno opštili kao perle oko vrata, a ne vide da sami sebi omču prave. Jer, kao što već rekoh – bitan je kvantitet, a ne kvalitet.

Za vezu treba i truda i vremena, međusobnog razumijevanja i poštovanja, kao i kontinuranog rada i sa jedne i sa druge strane. U rječniku 21. vijeka ti pojmovi su, valjda nekom greškom, izostavljeni. I ko još danas ima vremena za to? Ma daj! Danas bi svi nešto instant i na brzinu. Instant kafa. Instant diplome. Instant lova. Instant veze. A sve što brzo nastane, brzo i propada, zar ne? I sve im nešto čudno što se ne osjećaju ispunjeno i zadovoljno. Koliko daš, toliko dobiješ. A danas svi samo nešto traže, zahtijevaju i svi bi nešto da mijenjaju kod drugih, umjesto da prvo krenu od sebe.

Kako bi jednostavno bilo živjeti kada bismo se svi držali samo jednog jedinog zlatnog pravila: „Ne čini drugima ono što ne želiš da čine tebi.“ I to je to. Sva mudrost. Ali ne, što bi Šojić rekao: „To neće da može!“

Ponekad imam osjećaj da smo svi u nekom kolektivnom transu i onda mi na um padnu i Orvelova „1984“ i Hakslijev „Vrli novi svijet“, pa čak i Bardžisova „Paklena pomorandža“. Da, to je to. Svaki od njih opisao je neki svoj svijet (ili svoje viđenje tog svijeta), a mi te njihove svjetove živimo. I to ne jedan od njih, nego sva tri. Imamo 3 u 1, kako i priliči jednom potrošačkom društvu. „Ali, čekajte! To nije sve!“ – kako bi rekli na TV ekranima.

Istina, ime Vinston danas malo kome predstavlja nešto više od brenda cigareta, a Aleks 21. vijeka vjerovatno nikada nije ni čuo za Betovena, ali zato pije „mlekce“ i radi kojekakva sranja i u tome uživa. Džonova i nema baš mnogo (đonova pak ima i previše), ali zato nam Divljaka ne manjka. A i nas „drogiraju“, samo nama „somu“ serviraju u raznoraznim oblicima. I tako dolazimo i do pojma instant sreće. Zabranjeno je „imati“ se sa nekim duže od dva-tri mjeseca, jer to nije „zdravo“. Iz takvih odnosa mogu da se rode emocije, osjećanja, a za tim zaista nema potrebe. Treba imati što više seksualnih partnera i mijenjati ih što češće. Hedonističko društvo koje u startu eliminiše sve moguće izvore ljudskog (ne)zadovoljstva, kao što su porodica, umjetnost, književnost, religija, filozofija…. Treba uništiti sve što bi ikada moglo navesti jednog čovjeka da MISLI. Jer, kad mislite, niste sretni. A sreća je imperativ. Ko još za cijenu pita.
„Vrli novi svijet“ ili 21. vijek?
Razlučite sami.

Nekada se cijenilo zvanje. Danas se cijeni imanje.
Danas nije bitno koliko bogat vam je CV, nego koliko je bogata krošnja vašeg porodičnog stabla.
I nema veze što ste vi plitki, ako vam je dubok džep.

A gdje je u svemu tome naš umjetnik? Koji je njegov status u današnjem društvu? I ima li on uopšte status, osim onoga na fejsbuku?

U duhu Hamletove vječne dileme, ne mogu a da se ne zapitam: „Šta je bolje? Čekati Godoa ili ići u borbu sa vjetrenjačama? I imamo li uopšte izbora, ili smo osuđeni poput Džona Divljaka da biramo između dva zla?“

Ne znam ni sama.
Ali ono što znam je da i pile svojim kljunom probije ljusku jajeta iznutra i iz mraka izađe na svjetlost dana. Koliko samo odvažnosti u tom činu ima!

Bilo bi lijepo kada bi i nama naš kljun ponekad poslužio i za neke druge stvari, a ne samo za poziranje na fejsbuku.

Kada bismo se bar svi odvažili samo na pileće djelo!

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: weheartit.com