Ponornica

Okupah se u hamamdžiku, drvenom izrezbarenom kupatilu u samoj sobi, u kom je sve već bilo pažljivo pripremljeno: mirišljavi sapun, đugumi vode i peškiri, koji mirišu istočnjačkim mirisom. Ugasih svijeću i legoh, ali tek tad primjetih da je nana upalila čitav raskošni svjećnjak na stropu divanhane.

Ujutro, nana donese poslužavnik sa velikom džezvom i dva fildžana-to sam joj donijela prošlog raspusta. Zasu kafu i prvi fildžan, onaj s kajmakom, dodade meni. Čim smo popile kafu između nas rasturi laneni peškir, pa stade po njemu da reda hladnu janjeću plećku, zamotuljak mladog domaćeg sira, glavice crvenog luka, pola šupljikavog hljeba ispod sača i, na kraju izvadi bocu rakije za dedu. Ja vadim i redam što mi je mati spremila za dugog puta: pečenu kokoš, kutiju bureka, kutiju baklave i obarena jaja. Čim dedo sjede za sto, potrčah po ibrik da mu operem ruke. Dok poljevam, nana drži peškir i briše čistu vodu iz bunara sa njegovih ruku.

Kada smo završili sa objedom, dedo odmah pođe u čaršiju, a nana sa tužnjikavim osmijehom odmah pođe pripremati ručak, kako bi ga topao čekao kada se vrati.

Odlučila sam otići na tavan, zaroviti se u prašnjave i davno otvarane knjige, kako bih natjerala vrijeme da brže prođe. Sjedoh na zadnju, najmanje klimavu stepenicu i zagledah se kroz prozor, a tamo šuma, ona šuma pred kojom sam se nekad čudila kako to da je izdaleka modra, a izbliza zelena, a sad, sad mi žao tih očiju.

Na rubu prozora stara, već odavno požutjela hartija, a pored nje naliv pero, koje kao da je tu oduvijek, i skoreni otisci tinte. Srce je počelo kucati u ubrzanom tro-četvrtinskom taktu znajući da ne trebam da otvaram, i stid se javlja u meni, ponovo počinjem primjećivati modru šumu, gasiti svijeću i mirisati janjeću plećku. Hartija pade, tinta se rasu, a ja saznah.. Moju nanu su udali za pogrešnog čovjeka, on možda i jeste pravi čovjek ali ne za nju, Ibrahimbegovicu. Njoj je pogrešno data ta titula, i da je mogla sama birati svoju sudbinu sve bi bilo drugačije.

Znala sam da je najtužnije ovo doba godine, rana jesen, „Miholje ljeto“, kako oni to ovdje kažu. I baš u tom trenutku shvatih da nana nikada nije doživjela „Svoje ljeto“. Odjednom odlučih reći „doviđenja“. Odluka sebična, okrutna, ledena, ali sam svejedno jedva čekala da fijaker izađe iz kasabe. Ti zapisi, ne znam zašto, postali su mi važniji od nekih novih arheoloških otkrića i dilema. I strah me uhvatio pred tom hartijom i mutninom svega što bi svakog časa moglo otići sa mnom…

 

Autorka: Asija Aginčić
Fotografija: Mat Reding @Unsplash

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.