06 okt Početak (bez) kraja

Nervozno dirigovani bat koraka neravnomjerno se širio Dobrinjskom ulicom stvarajući eho ipokušavajući na taj način iz sve snage nadglasati aritmične zvukove otkucaja srca, koje samo što nije iskočilo iz grudi. Isprva su to bili samo lakši koraci, koji će vrlo brzo međutim, usljed ozbiljnih epizoda paranoje, prerasti u užurbane, komične kretnje, nalik onima koje proizvode učesnici maratona u brzom hodanju. I dok kiša neumoljivo natapa nemoćni asfalt, odražavajući u lokvamakasnonoćni puni mjesec, ono što u tim momentima nije znao je to da ga njegove noge mogu odvesti bilo gdje na svijetu, ali da od samog sebe pobjeći ne može…

I

            „Zadržite kusur“, promrmlja Denis i uputi mlađahnom taksisti zgužvanu novčanicu od 20 konvertibilnih maraka, pokrivajućiširokogrudnoskoro duplo jeftiniju vožnjuiz centra grada do vrha ulice u kojoj živi,u porodičnoj kući zajedno sa svojim roditeljima.

„Nije beg cicija“, još tiho izusti prije nego što će izaći iz taksija, ispraćen ozarenim pogledom mladog vozača, kojem je ovo podizanje morala bilo baš ono što mu je trebalo da izdrži posljednje sate naporne treće smjene.

Denis i nije baš posebno mario za koju izgubljenu marku tu i tamo, obzirom da mu je sada dosta bitniji bio diskretan pristup prilaska kući, kojim ne bi probudio usnule roditelje, a i morao je taksistu nekako nagraditi, jer vjerovao je da je imao nevjerovatnu sreću da na pustoj ulicisusretne taksi s neupražnjenim suvozačkim mjestom u 4 sata ujutro.

Iza njega je bila još jedna burna noć, tokom koje je možda i oborio neke svoje stare rekorde u ispijanju tamnih točenih piva, što njegovo tijelo ipak nije ostavilo ravnodušnim, pa je imao blagih problema sa održavanjem ravnoteže i mogao je osjetiti kako mu čulo vida teže razaznaje boje i konture obližnjih objekata. Molekule etanola koje su se miješale s eritrocitima u njegovom krvotoku su bila dovoljna garancija da neće imati apetita za jezikovu supicu koja mu se sprema ako ne bude dovoljno pažljiv pri penjanju uz stepenice ili umetanju ključa u bravu. Upravo iz tih razloga je smatrao da mu neće škoditi jedna lagana šetnjica kroz ulicu, da dozove ono malo trijeznog razuma što se još dozvati može.

Nije moralo proći puno vremena da ustanovi kako to i nije bila baš najbolja ideja. Uz pokoju sočnu psovku, izgovorenu sebi u bradu, otresito obrisa hladne kapljice kiše s čela, nadajući se da kiša, koja je trenutno samo sipila, neće prerasti u neki monstruozni ljetni pljusak prije nego što uspije stići kući.

„Divno, opet ne radi rasvjeta“, ovaj put izgovori samo u sebi, posmatrajući lampe ulične rasvjete, s kojih bi svjetlost samo treperila s vremena na vrijeme.

„Još malo i došao si kući Denise. Ostani pri sebi još malo. Još samo malo“, hrabreći se šapatom, pokušavao je skrenuti misli s činjenice da dio ulice u koji ulazi nema ni trepereću svjetlost i da mu srce odjednom jače lupa. Hodao je već dobra 2 minuta, i sigurno nije morao hodati više od 3-4 minute još do kuće. Bilo koji drugi dan bi tu šetnju kroz mrak prihvatio. Nerado, ali beskompromisno prihvatio. Međutim, večeras nije znao da li je do toga što je u blagom alkoholiziranom stanju ili ga mozak svojevoljno kažnjava zbog raskalašenog i neodgovornog načina života, jer nije mogao pobjeći od neugodnog osjećaja da ga neko prati.

„Da li je to neko iza mene? Čini mi se kao da čujem nekoga da hoda. Ne, ne zanima me. Kuća je blizu. Samo ću hodati. Ne može biti ništa dobro ovako kasno. Sigurno nije“, vodio je unutarnji monolog nesvjestan da je ubrzao korak.

Ulagao je nadljudske napore da se ne okrene i suoči s problemom oči u oči, što je i činio većinu života bez greške, ali kao da su koraci koje je čuo iza sebe bili sve glasniji i bliži. Bilo je nemoguće odoljeti im. Okrečući se naglo poput zmije koja svom plijenu odbrojava posljednje sekunde života, ono što će ugledati ispred sebe umalo ga ne obori s nogu.Mračna silueta, udaljena nekih 50-ak metara, žustro se približavala prema njemu. Iako se još uvijek nalazila u dijelu ulice u kojem svjetiljke ulične rasvjete nisu sasvim pregorile, nije uspio vidjeti dalje od obrisa tog tamnog entiteta. Nakon svojih žutih minuta, tokom kojih je umalo poljubio patos, brže-bolje uskladi noge i nastavi sada, još brže nego ranije, hodati prema kući.

„Dovraga Denise! Pa ne možeš ti biti jedini koji se vraća kući u ova doba. Još ljudi živi u ovoj ulici“, pokušao je smiriti iracionalni strah koji je maločas proživio, mada nikako nije mogao objasniti jezu koja je prožela cijeli njegov skeleton u momentu kada je ugledao tu osobu iza sebe.

Kiša je sada padala još jače, a on hodao još brže.

„Ta osoba iza mene. Pitam se da li je i dalje iza mene. Ko bi to mogao biti? Niko poznat, mislim. Ali u rukama je imao nešto. On je nešto sa sobom nosio, sigurno.  Oružje možda?“, pomisli i proguta pljuvačku. Ideja da ga neko prati s oružjem u ruci nije djelovala smirujuće i ovog puta je svjesno odlučio da ostatak puta do kuće pređe u sprintu.

Nikada u životu nije trčao brže i uskoro je ugledao tamnosivu kapiju porodične kuće s koje je visio znak na kojem je pisalo „Dobrinjska 62“. Uložio je svu snagu u taj trk i u neposrednoj blizini kapije munjeviti sprint je prešao u mlitavo džogiranje u nedostatku većeg aerobnog energetskog kapaciteta.

Trčanje ga je iscrpilo i više nego što je isprva mislio, pa je morao na sekund zastati da dođe do daha, misleći da je uspješno utekao neprijatelju. Zadovoljstvo zamijeni užas kad primijeti crescendo nečijih koraka u kombinaciji s njegovim isprekidanim disanjem. Misao da mu je taj neko odmah za petama kao da mu je dala dodatnu pokretačku snagu i novim sprintom je proletio kapiju kao Bode Miller i zaputio se ka stepenicama.Preskačući manično po dvije-tri stepenice odjednom, našao se pred zatvorenim kućnim vratima i zaboravljajući potpuno na ključeve koje je imao u džepovima i zvono koje se nalazilo odmah pored vrata, počeo je glasno lupati šakama po drvenim vratima, s nadom da će ga neko od ukućana čuti. Činilo mu se kao da je lupao čitavu vječnost prije nego što su se vrata konačno otvorila. Iza njih je svjetlucavim očima ugledao mamu u spavačici obasjanu toplom svjetlosti iz hodnika.

II

            „Denise, znaš li ti koliko je sati? Zašto lupaš tako?“, iznenađujuće mirnim glasom postavi Jasmina pitanje svom sinu jedincu.

„Aj mama.Ne mogu ti opisati. Drago što te vidim“, jedva zadržavajući suze, Denis zagrli svoju pedesetogodišnju majku.

„Sine šta ti je? Mogao si probuditi oca. O čemu si razmišljao?“, podjednako tihim tonom nastavi s ispitivanjem Jasmina, izbavljajući se iz zagrljaja.

„Izvini mama, neće se ponoviti. Žurio sam. Morao sam trčati da pobjegnem. Pratio me. Ima oružje“, i dalje boreći se da dođe do daha, Denis koliko-toliko opisa situaciju u kojoj se nalazio ranije te večeri.

„Pa vidim da ne razmišljaš ni o čemu. Prehladit ćeš se tu napolju. Uđi unutra“, kao da nije čula ništa što joj je sin upravo ispričao, Jasmina nastavi s ukorom.

Denis, i prije nego što je Jasmina stigla dovršiti ono što je imala za reći, nestrpljivo zakorači preko kućnog praga u udobnu utrobu stana i pažljivo zatvori vrata za sobom. Prije samo nekoliko trenutaka pod svaku cijenu je želio izbjeći pridike roditelja, a sada im se najiskrenije radovao.

„Da li si gladan? Ostalo je malo pizze od ručka“, majčinski predloži Jasmina svom sinu, koji je zaista bio gladan k’o vuk. Iako se baš i nije sjećao da je pizza bila danas za ručak i mogao je ruku u vatru staviti da je prije nekih 12 sati za kuhinjskom trpezom morao smišljati izgovor da ne jede kuhanu buraniju, nije se protivio. Pizza mu je oduvijek bila najdraže jelo.

„Ti vrlo dobro znaš šta ja mislim o takvom načinu života“, reče Jasmina pružajući mu tacnu s toplom margaritom, nastavljajući s predavanjem: „Jednog dana će te koštati glave. Neki stari neprijatelj, neko kome si stao na žulj ili jednostavno neko po kome si samo prosuo pivu dok je bio na sastanku sa simpatijom, će te ispratiti do najbližeg mračnog ćoška i naučiti pameti“.

Nakon što se pred njim našla tacna s toplom pizzom, Denis kao da je prestao slušati. Bio je svjestan da je i dalje bio pod utjecajem alkohola, ali nikako mu nije bilo jasno kako i odakle je mama uspjela izvući toplu pizzu u pola 5 ujutro. Iz dubokog razmišljanja o pizzi se trgnuotek na vrijeme da isprati posljednjih nekoliko maminih riječi, što ga natjera da se ponovo zamisli.

„Mama, kako to misliš ‘neko će me naučiti pameti’?“, enigmatično upita Denis, sada gotovo ubijeđen da pizza nije bila danas za ručak.

„Kako ti se dopada pizza sine? Iskoristila sam baš onaj paradajz sos koji najviše voliš“, ponovo monologom uzvrati Jasmina, što Denisa ne iznenadi koliko i to da je zaista na površini pizze bio nanesen njemu omiljeni sos.

Ovakav doček od strane rođene majke ga je dočekao malo nespremnog i kao da je sve to bilo previše za njega da upije u tako kratkom vremenskom periodu. Posmatrao je dimne sinusoide, koje su napuštale simetrično izrezane komadiće margarite, uzimajući na taj način kratki tajm-aut od stvarnosti, dok svi komadići slagalice ne dođu na svoje mjesto.

„Znaš da ne možeš pobjeći, zar ne?“, sada okrenuta leđima dok krpom suši plitke tanjire iz sudopera, Jasmina još jednom zaposli Denisov um, čije je vrijeme odziva bilo nešto bolje ovog puta.

„Pobjeći? Od čega pobjeći? O čemu pričaš?“, sada potpuno uvučen u mamin monolog, gurnuo je pizzu u drugi plan čekajući određene odgovore.

„Uvijek si bio tip osobe, koji i kad naiđe na najmanju moguću prepreku, počne bježati glavom bez obzira. Profesori te počnu hvaliti kako si dovoljno dobar da rasturiš studije na Građevinskom fakultetu, a ti upišeš Pravni, jer tamo nema prijemnog ispita. Trebao polagati prvi ispit na fakultetu, ti se napušiš 2 sata prije ispita i ne izađeš na ispit uopće. Zamolim te da vodiš računa o ocu koji ti se nalazio na samrtnoj posjeti, a ti dolazio mamuran jedanput sedmično. Zar ne misliš da će se jednom pojaviti situacija kad ćeš od nekoga moći pobjeći jednom, pa možda i dva puta, a ako budeš imao dovoljno sreće čak i tri puta, ali da ćeš četvrti put ostati bez snage za trčanje?“, Jasmina iznenađujuće bezlično napade Denisa, koji je opet ostao u šoku, jer se mogao zakleti da je priča o pušenju trave pred ispit ostala samo između njega i njegovog dilera.

„Ja… stvarno mi je žao mama. “, bilo je sve što je uspio izustiti u tom momentu. Ostao je totalno zatečen gorkom istinom o svom karakteru. Ni sam sve to bolje ne bi rekao.

„Ovaj put si imao sreće. Bio ti je za petama. Samo da li stvarno misliš da si sada siguran? Da li stvarno misliš da je on digao ruke od potjere dok ti ovdje jedeš toplu pizzu i uživaš?“, lovac prelazi na ploču F5 i zadaje šah.

„Mama, pa ne misliš valjda o…“, Denis se vrati u razgovor kao nevješti šahista u partiju, u kojoj je izgubio već više od pola vrijednih figura s ploče, prije nego što je uvidio da mu prijeti opasnost od mata.

„Hajde sada, idi. Radi ono što radiš najbolje. Nastavi bježati, jer samo tako nikad nećeš biti uhvaćen. Bježi!“, konačno reče Jasmina sve ono što je imala za reći i ovo posljednje izgovori s toliko emocija da je uspješno nadoknadila manjak istih u svemu ranije izgovorenom.

Denis je samo ostao stajati iznad igrače ploče, svjestan da je doživio šah-mat. Naglo je ustao sa stolice i trkom krenuo prema izlaznim vratima. Dok je desnom rukom potezao kvaku na vratima, ostao je željan majčinog tapšanja po leđima ili zagrljaja za sretan put, ali sve što je dobio za oproštaj je majčino upozorenje da ne lupa glasno vratima, da slučajno ne probudi oca.

III

I eto ga opet tu, na poznatoj teritoriji. Ponovo je projurio kroz kapiju i nastavio ono što je maloprije započeo. Projurio je bez ikakvog razmišljanja i osvrtanja na svoju lijevu stranu.Započeo je novi sprint, kojim je planirao nadoknaditi prednost, koju je u međuvremenu izgubio nad neprijateljem, koji mu je sada vjerovatno bliže nego ikada.

„Znam da si tu negdje iza mene. Čujem tvoje korake. Mogu namirisati tvoj znoj. Ali ovog puta neću pogriješiti, jer ne planiram se osvrtati i zastajati. Trčat ću dok imam noge da me nose“, on donese posljednju rezoluciju prije nego što je još više pojačao intenzitet trka.

Nakon toga je zatvorio oči i samo trčao. Kada bi osjetio bol u nogama, motivirao bi se činjenicom da će vrlo brzo Sunce svanuti, a kada se to desi neće više morati trčati i sve će opet biti uredu.

Kiša je napokon prestala padati i nakon dužeg vremeskog perioda više nije čuo tuđe korake. Osluškivao je samo vlastite korake i tišinu, što mu je bio dovoljan indikator da je pravo vrijeme da malo uspori. To je i učinio, a prizor pred njim ga ostavi bez teksta, po ko zna koji put već te večeri.

Nije znao baš kako mu je to pošlo za rukom, ali nekako se nalazio na vrhu ulice, gotovo na istom mjestu gdje ga je taksi ostavio na početku ove cijele farse. Dok je trčao većinom je oči držao zatvorenim, pa je bilo moguće da je negdje usput skrenuo gdje nije planirao, pa je sada ovdje.

Kiša je ponovo počela sipiti, i to onako kako kiša inače sipi kad želi nagovjestiti neki jači pljusak. Taman kad se u njemu počeo rađati zlosutan osjećaj o daljnjoj sekvenci radnji, otprilike 50 metara ispred sebe uočio je nekoga. Barem je vjerovao da se neko nalazi ispred njega, jer on je imao sreću da se nalazi u baš onom dijelu ulice, koji je bio blagoslovljen s malo svjetlosti, za razliku od osobe ispred njega, koja je bila osuđena na vječnu tamu.

„Nešto u vezi te osobe čini mi se poznatim. Možda je ne vidim baš najbolje, ali gotovo sam ubijeđen da je to onaj isti neprijatelj koji mi je bio na tragu maločas.Kad malo bolje razmislim, večeras sam u ulici susreo samo jednu jedinu osobu, tako da to mora biti on. Bit će da sam nekim lukavim manevrom uspio, ne samo pobjeći od njega, već i uhvatiti ga na krivoj nozi“, samozadovoljno je prokomentirao situaciju posmatrajući osobu ispred njega kako jedva primjetno tetura i ubrzava korak, a zatim se nespretno okreće, sapličući se pri tom, posljedično umalo završavajući na podu. Uočio je Denisa, a onda je počeo prilično brzo trčati.

„Izgleda da je lovac postao lovina“, samouvjereno zaključi Denis s iskrivljenim osmijehom na licu, neposredno prije nego što će i on otrčati u mrak, uvidjevši da sve ovo vrijeme on nije bio taj koji je morao bježati.

Mjesec je ostao pun, a kiša je prvi put te večeri počela jako padati.

Autor: Haris Čustović

Fotografije: blogspot.com

 „Početak (bez) kraja“ je jedna od pobedničkih priča na konkursu „Oktobar, mesec horora“ koji je raspisao magazin BlackSheep.rs