22 apr Pisak očaja

Dok je kasno jesenji vjetar jezdio uskim, gradskim ulicama, noć se polako spuštala i svojom tamom nježno i sporo potiskivala život iz grada. Žućkaste svjetiljke slabašno su osvjetljavale po koju gradsku ulicu a bezbroj palih i uvelih listova viorili su se gore, u zraku. Svjesni svoje slabosti nerado prihvatiše igru sa vjetrom, pa su čas gore – čas dolje, spuštaju se i podižu. Pomiluju duge i tamne ulice pa nastave svoj valcer, jer korak sa vjetrom, ne smije biti izgubljen. Svježina, koju je sa obliižnje rijeke, vjetar nanosio, stvarala je osjećaj hladnoće i vlažnosti u zraku. Rijeka je bila duboka i prljava, nekako čudna i neodređena. Kad-kad bi se činilo da je bešumna i tiha, a onda, u jedan mah zaurlali bi svi slapovi ovoga svijeta. Mnoge legende, godinama, prepričavale su se o rijeci i njenoj ćudi, jedna kaže, da su tu nekada živjeli bogati mladić i siromašna djevojka koji su se voljeli, kako se mladićevi roditelji nisu slagali sa tom vezom ubrzo je i zabraniše, a oni ne mogavši živjeti jedno bez drugog baciše se zagrljeni u vodu, te njihovi duhovi i danas putuju duž rijeke i prave neobične krikove. Niko se u njoj nije kupao, niti je kome kraj nje bilo prijatno. Dolje, na kraju ulice, decenijama se nalazi stara željeznička stanica. Bilo je to mjesto rastanaka i sastanaka, ljubavi i mržnje, smijeha i suza… Godinama je to mjesto sve više propadalo i oronjavalo.  Zub vremena, pokaza svoju jačinu na staroj građevini male, usputne stanice. Gradom, a i svakom ulicom, zavlada tišina i muk. Pogdjekoji zakašnjeli pješak, uvlačeći ruke u džepove, žurno korača. Nekom, samo njemu poznatom putanjom, nekome svome. Hitaju nekuda, žurno, zabrinuta lica, vjerovatno kući – ženi, majci – ocu, sestri… nekome, svako barem nekog ima… Ona, ne!

Ona stoji odsutna i njema, njen besciljni pogled stapa se sa horizontom, koji se jedva nadzire, na drugoj strani rijeke. Ona ne žuri – nema kuda, nikome se ne raduje – nema kome, nikoga ne čeka – nema koga. Stoji, uspravna kao svijeća, krhka poput leptira, stoji i gleda ljude, voljela ih je gledati samo onda kada nju niko ne vidi. Kada nije izložena pogledima, dok se niko ne ismijava njenim prnjama, poderanim laktovima i zamršenoj kosi… Nije voljela ljude, ai kako bi, uzeli su joj sve. Oteli joj djetinjstvo, roditelje i dom. Otrgli je od škole, domovine i sreće, ubili u njoj sve ljudsko, istrgli ideal čovjeka – sliku humaniste… Njen otac, bio je jedan od najuveženijih ljekara u njihovom gradu. Poštovani, cijenjeni i uvaženi u miru – prognani, osramoćeni i zlostavljani u ratu… Još kad-kad, u dugim danima, skrivajući se od svijeta, vrate joj se slike, ne zove ih, samo dođu, obuzmu njeno gledno, prljavo i istrošeno tijelo tijelo, to je ne proganja, to je dio nje. Svaka kap krvi, svaki krik, svaki prekinut san – sve je to ona nosila u sebi skriveno, duboko – prokleto duboko. Ošamare je, vrate je u dane sreće, mira, oca, majke… a onda, onda dođu i one druge: bijeg, strah, smrt, suze, krv… Radosna bi bila kada bi na stanici našla neki komad hljeba, neki izgubljeni slatkiš… Brzo bi se privukla, uzela to, pa spuštene glave, još brže izjurila sa stanice.

Kad posljednji noćni voz ispusti svoj zvuk, njoj bude lakše, bezbjednije i ljepše. Tada je mirna, spremna za ulazak u svoje kraljevstvo, u svoju noć. Dok se drugima smrkava, njoj sviće, ona tada progleda. Dane bi provodila u potrazi za komadom hrane, zimi za malo vatre a ljeti za zericom sunca.

Vjetar zaduva jače i probi se kroz njenu bijelu, poderanu košulju, privi se uz djevojačko tijelo i nesta odjednom, kao što i dođe. Zatim, ustupi mjesto svojoj sljedbenici – kiši, te se povuče prepuštajući joj spreman prijesto za njene igralije. Nikoga kiša ne boli kao nju. Svaka kapljica je kao bič, a svakim novim bičem izranjaju nove slike stradanja,  slike smrti, čudnih ljudi, vojske, uniforme… sve ono za šta ona nije spremna. Tako pokisla, blatnjava i umorna, dotetura se do starog vagona, jedinog utočišta. Tamo gdje je svoja, gdje je sigurna. Nju tu niko ne čeka, ali je ovdje sigurna, ali tu joj se vrate uspomene, tu sklopi oči pa sanja, a voli da sanja – ponekad i budna. Zatvori oči – i gle čuda, sve je opet tu, isto, i kuća i brat, i otac i mjaka, njihovi zagrljaji i smijeh. Vidi ona svoju sreću, dječije snove, svoje nove haljine, sve je tu, sve, samo nekako blijedo, ali je tu… A, kada otvori oči, sve to iščezne, ostane negdje tamo, čeka je strpljivo, sigurno neće otići. Tako je bilo i ove noći , kao i obično, bez večere, bez pokrivača, uvukla bi se u vagon i škripom vrata označila kraj još jednog, predugog dana. Vlažnih obraza i sa grčnom grimasom na licu upustila se u noć, izmorena i preplašena od ljudi, osuda i pogleda.  Svaki njihov smješak, svaki uperen prst razarali su je i kao nožem udarali posred srca. U tom noćnom bunilu i san je dočeka, uđe u njega a on je prigrli i pruži joj onu jedinu, istinsku utjehu. Samo za vrijeme sna nije patila, tada nije strahovala, tu nije bilo ljudi koji joj se smijaše, koje je protjeraše. Tu je on ona sama, tu je mrak i san.

Te noći usnula je rijeku i svoju porodicu. Lebde nad njom i zovu je sebi. Ona stoji, na istom mjestu, odakle je doskoro posmatrala svijet oko sebe. Ulazi u vodu, pruža im ruke i dodiruje sreću. Ruke oca i majke skinuše njene prnje, odjenuše je u nove bijele haljine, udahnuše joj novi život i ona se ponovo osjeti dio njih. Pokretom majčine ruke njena kosa posta raščešljana i sjajna, tada se po njoj posu bezbroj bijelih latica ruža. Osjećala ih je, bile su beskrajno lagane i mirisne.. svi srećni, i ona sa njima. Miluje je i grle… sve je stvarno samo ih ne čuje. Tužna zbog toga, napreže se snebi li čula koju riječ, ali ništa. Najednom sve poče blijediti, i haljina i kosa i ruže, sve iščeznu, nesta. Djevojka poče vrištati od straha, plašila se nastavka života bez njih, ponovnih podsmjeha, uperenih prstiju i pogleda… Uz vrisak na usnama skoči sa poda vagona. Plačući pogleda oko sebe i shvati da je to bio još jedan san, ali i dobi želju da ode do rijeke. Možda su svi još tamo, možda još nisu nestali, pomisli glasno.

            Otvori vrata starog vagona, kiša je jako padala. Bosa i sa malo odjeće na sebi krenu juriti kamenom i uskom stazicom, udari kiše, podpomognuti vjetrom, otežavale su njene krhke i nesigurne, ali i dalje brze korake. Taj put joj nikada nije bio duži, činilo joj se da već satima pokušava preći stotinjak metara. Padala, ustajala iz blata, saplitala se o kamenje, granje, gramzala je očajnički, na izdahu snage, i stigla je do cilja, do nečega što može promjeniti njen svijet, život i sudbinu. Dok je trčala kroz glavu joj sjevnuše slike njenog života, njene suze, strahovi, pojaviše se i slike roditelja – jedinih zaštitnika. S krvavim koljenima nadzirala se i  rijeka. Urlici, krikovi, zvuci i udari vjetra nikada nisu bili jači. Zaustavi se, teško diše, jeca, ćuti…. Gleda nabujalu i nemirnu rijeku, u jedan mah blještava svjetlost obasja sav kraj. Sve posta čudno i fantastično na tom dijelu kišne kapljice nisu dopirale, bio je to nevidljivi štit, ćud rijeke ili već šta… Osjetivši prisutnost svjetlosti, ona spusti trošnu i laganu haljinu i bez straha i bojazi krenu ka vodi…. Prema njoj se pružiše ruke njenih roditelja, brata i prijatelja. Svi njeni strahovi, svi ljudski pogledi, svaki uperen prst… sve je blijedilo, sve je bilo negdje tamo, daleko, iza nje. Ulazila je polako, još ju je samo koji metar dijelio od njih, samo još malo. S osmjehom na usnama pređe i tu liniju a svjetlost još jače obasja kraj, mislila je da ne može jače. Stopi se sa vodom, nestade… Nakon toga, svjetlost se izgubi, ostadoše još samo kiša, vjetar i par sati do svitanja.

Sljedećeg jutra, sve je bilo kao i obično. Niko nije ni primjetio da je nema. Ostao je prazan vagon, par truljica i izgubljena mladost. Ostale su priče koje su ljudi pričali. Vjerovatno, sada prst upiru u nekoga drugog, nekog drugog ismijavaju… Nakon par dana, voda je izbacila njeno nago i beživotno tijelo. Imala je neki grčeviti osmjeh na licu. Kao da se u trenutku potopa ponovo rodila, ljudi kažu, susrela se sa srećom. Možda je sve ovo bila farsa, možda je njezin život tek sa vodom počeo. Poslije ovog događaja krici i urlici su jenjavali, skoro da se i nisu čuli. Kao da su uzeli šta su tražili. Na tom mjestu, danas je tiho i bešumno, slapovi i vrtlozi su iščezli a mirna voda ostaje vječiti spomen tragičnog života i bezbrižne smrti.

Autor: Boris Petrović

Fotografije: weheartit.com