21 avg PAPIRNI ZAGRLJAJI

Prije 20, 30 nekih godina na svijet su došli jedan dječak i jedna djevojčica. On nešto malo ranije, ona par godina kasnije. Obreli su se u istom gradu. U dvije različite porodice.
Dvije sasvim drugačije porodice, a opet, tako iste. Tako prokleto iste.

Tolstoj je tvrdio da su sve srećne porodice nalik jedna drugoj, a da je svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način. Ali postoje i istovjetne nesreće. Postoje i porodice koje dijele istu patnju, koje imaju istu dijagnozu, koje ispoljavaju iste ili slične simptome i koje se bore sa opakom bolešću. Svaka na svoj način, doduše, ali u suštini, borba je uvijek ista.

Tako su i njih dvoje rasli i stasali u sličnim uslovima. Bili su poput meke gline koju je oblikovalo okruženje i poprimali su oblik koji su im zadavali batine i udarci. Ne fizički. Oni drugi. Mnogo gori.

Odbačeni i usamljeni, gladni i žedni ljubavi i razumijevanja i sigurnosti roditeljskog doma, tražili su spas drugdje – bježali su u svijet mašte, u svijet knjiga, u svijet bajki u kome na kraju dobro ipak pobjeđuje. Svaki put. Hrlili su u papirne zagrljaje, jer za druge nisu znali, jer druge nije imao ko da im da. Mnogo ljepše je bilo grliti bijele stranice i gutati crna slova, nego grliti hladan jastuk ili plišanu igračku i gutati knedle, gušeći se u sopstvenim suzama, jer je otac, po ko zna koji put, opet došao sa posla pijan, uletio u kuću poput bijesnog i razularenog bika i odlučio da je vrijeme za ubrizgavanje dnevne injekcije uvreda i psovki svim ukućanima, jer mu niko nije prav i svi su mu krivi, osim njega samog, naravno.

Tu se lijepe riječi nikada nisu mogle čuti. Mogle su se samo pročitati.
Ljubav se mogla samo zamisliti, ali ne i osjetiti.
Sreća potajno priželjkivati, a tuga mirno, stoički, podnositi.

Rasli su tako njih dvoje i dok se svijet oko njih rušio, oni su gradili svoj.
Ponekad su se možda i sreli na ulici, autobuskoj stanici ili na nekom peronu, a da to nisu ni znali, prošli jedno pokraj drugog ne obrativši pažnju, odsutni, hladni i daleki, i jedno i drugo dobro skriveni iza zidina svog malog univerzuma u nastanku.

Danas su taj dječak i ta djevojčica muškarac i žena u kasnim dvadesetim. Ili možda ranim tridesetim. Kako god hoćete. Nije ni bitno. Godine su ionako samo broj i ništa više.

Uputili su se na svoje prvo zajedničko putovanje. Sjede u kupeu voza i čitaju. I ona i on drže po knjigu u jednoj ruci, dok se drugom rukom dodiruju i poigravaju isprepletenim prstima.

Dva tako slična univerzuma, a opet tako individualna i svojstvena samo sebi. Svaki sa svojom silom teže i određenim zakonitostima unutar njega.

Ali, dogodio se sudar! Konačno su se sreli. I umjesto očekivane eksplozije, nastao je tajac. Zavladala je tišina. Ona ugodna i spokojna.

Napokon  neko ko zna, neko ko razumije. Ko čita iz očiju i ono što nikada prag usana prešlo nije. Takav neko ko vidi kroz zidove i u početku vješto nalazi načine da ih zaobiđe, kasnije će znati i da ih ruši. Jer za sve u životu treba vremena. I strpljenja. Ljubavi i razumijevanja.

Dug put je pred njima.
Ali, sada konačno imaju priliku da jedno drugom pruže sve ono što im je cijeloga života nedostajalo, za čim su tragali, što su potajno priželjkivali.
I oni to dobro znaju. Zato jedno drugo drže i ne puštaju. Pa ni dok čitaju.
Pogotovo ne dok čitaju.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: blogspot.com, favim.com