04 nov Ovčica Mudrić: „Proljeća Ivana Galeba“

 „Proljeća Ivana Galeba“ Vladana Desnice

Ivan Galeb zapisuje svoj „irealni dnevnik“ u dokolici bolničkog života. On beleži sve što mu padne na pamet. Svoja sećanja obnavlja asocijativno, prekidajući pripovednu nit mnogim digresijama u kojima iznosi svoj odnos prema umetnosti i svrsi umetnosti u savremenom svetu, o detinjstvu, smrti ili lepoti, o sudbini umetnika… To je dnevnik jednog violiniste koji se kroz svet realnih činjenica kretao kao umetnik, braneći se od prevelike osećajnosti ironijom. O tome koliko je ovaj roman složen govori i sama činjenica da je nastajao skoro dve i po decenije. Ovo je najznačajnije delo Vladana Desnice.

„(…) prozirati ljude znači otprilike isto što i vladati njima.“

„Da, smrt je samo za druge. Ma koje od lica nadnesenih nad ogledalom jezera može da nestane. To će biti bolno, to će biti žalosno, ali, na koncu, to je samo nestanak jedne jedinke, i ništa više. To je, najzad, i sasvim prirodno. Sve drugo i dalje traje. I, najčešće, sasvim nepomućeno i neporemećeno traje. Ali, ako ja zatvorim oči, odjednom nestaje sve. Prosjeda se čitavo jezero. To nije (ta shvatite, ljudi!) samo moja smrt, to je kataklizam svega! Našim nestankom nestaje sve, baš sve, pa i samo mjerilo postojanja i nepostojanja. Ono što vremenu daje tok, to su kucaji našega srca u njemu; ono što prostoru daje prostornost, to je kretanje naše misli kroz nj. (…) – Smiješno! Ko je samo mogao izmisliti smrt!“

„Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru: to je ja. Doista, u čitavom svemiru postoji samo jedno jedino ja. I, ujedno (gle čudna slučaja!), to je ja u čitavom svemiru jedina stvar koja postoji samo u jednom jedincatom primjerku. – Čudno! Čudno, ali ipak tako!“

„Djetinjstvo – pregršt besmrtnosti!“

„Treba mrzeti smrt. Treba pobijati smrt, bez predaha, svim sredstvima, na svakom koraku. Treba mobilizirati sve ljudske snage na tu mržnju protiv smrti. Jer u životu kao i da se ne radi drugo nego samo umire. Život kao i da ne znači drugo nego nanizati velik, grdan broj umiranja, svojih rođenih i tuđih – pa najzad umrijeti, sasvim umrijeti. Prestati doživljavati čak i umiranja.“

„(…) svaki je ljudski napor napor protiv realnosti realnoga.“

„Čini mi se da sam oduvijek osjećao (a kasnije i sasvim svjesno mislio) da se dvije suprotne istine nipošto ne isključuju. Isključiti jednu ili drugu izledalo mi je da znači osakatiti stvarnost, osiromašiti život, lišiti misao jednog njenog pola.“

„A dobar dio današnje umjetnosti s najviše tačke današnjeg razvitka čovjekovog opet silazi nizbrdo (…). to silaženje, koje se katkad naziva osvježenjem, potragom za zdravim i tome slično, ona obrazlaže dvjema bitno različitim pobudama: ona to čini, s jedne strane, zbog „odmaranja vlastitih meninga“, kao što je govorio veliki pisac, ili radi nadraženja vlastitog otupjelog emocionalnog aparata, dakle iz jedne bitno egoističke pobude, i, s druge strane, iz samaritanskog interesiranja za onu bijednu sabraću zaostalu na najnerazvijenijim stepenima. Ako se to ne zove spojiti zabavno s korisnim, zaista ne znam gdje bi ta riječ našla bolju primjenu!“

„(…) odrasli imaju malo, tako malo smisla za sreću, za sve što je prava sreća. Odrasli su uopće čudni. I svakoga dana daju nam novog razloga da nad njima beznadno mašemo glavom. Možda u suštini i nisu toliko loši, samo bi ih trebalo drukčije odgajati; za vremena, dok su još mali. A za to je već kasno.“

„Prisustva imaju svoje dimenzije i svoje granice. Odsustva su nemjerljiva.“

„Tajna jakih je u tome da, kad to ustreba, umiju biti slabi, tajna slobodnih u tome da u datom času umiju objesiti o klin svoju slobodu. A tajna slabih je u tome što umiju samo roptati, puni svoje „slobode“, s kojom ne znaju što bi započeli, van da se njome hlade, kao lepezom.“

„Eto sam opet odlutao! Na svakom ćošku pobjegnem sam sebi s lanca. Stalno mi se mrsi i prekida nit. To mi je stara mana, još iz djetinjstva. Vječito su me korili zbog te „niti“ i zbog neprestanih digresija. A ja sam se već onda čudio: što im je toliko do te blažene „niti“! kao da je “nit“ ono najvažnije i najbitnije što čovjek čovjeku ima da saopći! I činilo mi se da baš u tim „digresijama“ leži sama suština onoga što želim da iskažem.“

„A poznato je da naše najluđe i najapsurdnije misli daju našu mjeru jednako, ili čak i mnogo više nego one najtačnije i najrazboritije.“

„Čovjek mora juriti uvijek naprijed za uspjehom, čak i kad mu se neće.“

„ – Pa to se i zove čovjek, moj oče: skup intimnih kontradikcija zašivenih u jednu ljudsku kožu! I čim su kontradikcije brojnije i veće, tim je potpuniji i cjelokupniji čovjek.“

„Jer ima nešto tragično, nešto veledušno u tome: biti sam kriv svojoj nevolji; nešto što otkupljuje. Nešto što sićušni duhovi nikad neće razumjeti. Čovjek je često svoja žrtva. A ko to nije, njemu su često žrtve drugi.“

„(…) svi se mi umjetnošću liječimo od života, svak na svoj način.“

„Mi sudimo ljude ne po mjeri onoga što su (ipak) uspjeli da učine i savladaju, već po mjeri onoga što nisu uspjeli; njihove napore i nastojanja procenjujemo prema nekoj granici koju smo im mi proizvoljno odredili. A tu im granicu udaramo uvijek za jedan stepen iznad njihovih realnih mogućnosti.“

„(…) volja je stvar jakih, želja stvar slabih.“

„Bitno predstavlja samo polovinu stvari. Često onu manje bitnu polovinu. Tek bitno i nebitno zajedno daju čitavu istinu.“

Marija Voštić

Fotografije: moviespictures.org, interliber.com , 6yka.com