10 nov O MLADOSTI I POLITICI

(uvodno poglavlje iz romana Veliki humanist)

Franz Keinezehen odluči zagospodariti svijetom na najokrutniji mogući način. Njegova jedina dva prijatelja zajedno su ga s ocem čekala u kuhinji da dođe večerati. Nije osjećao pritisak, iako je znao da su zasigurno svi već napeti jer Herr Zimer neće dopustiti da itko počne jesti prije nego što im se i on pridruži. Napravivši nekoliko koraka kroz mrak u dnevnom boravku, Keinezehen se zaustavi na ulazu u kuhinju gdje su ga drugi čekali za stolom. Otvorivši polagano vrata, on pogleda okupljene i zakorači u blagovaonicu. Trojica muškaraca samo ga šutke pogledaju. Ne uzvraćajući im pogled i u svečanoj pozi, zamišljenog izraza uperenog nekamo uvis, on reče: „Gonim.“, i pritom mu zasvijetle oči. Kako je uporno samo stajao kraj vrata, činilo se da ne namjerava jesti.

– Već ideš? Goni onda, kad već goniš. – reče njegov otac ne podižući pogled sa svojeg tanjura juhe. Ruke su mu se silno tresle i zato je barem pola već bilo proliveno po stolnjaku. Upravo iz tog razloga je Ühmann Keinezehen sebi uvijek kuhao dvostruko više od onog što bi mu bilo potrebno, a kad bi mu u tanjuru ipak ostalo previše (jer trudio bi se jesti što mirnije) žlicom bi vadio ostatak i pažljivo po stolnjaku prolijevao ono što ne bi mogao pojesti.

– Želiš li da gonim? Upravo to i činim.

– Činiš li?

– Činim.

Keinezehen nije podnosio svojeg oca. Ühmann još nije bio star, a već je djelovao poput starca. Bio je teško bolestan i uvijek bijesan, no njegov sin je smatrao kako bi bio takav čak da je posve zdrav. On kimne svojim prijateljima. No prije nego što su oni stigli ustati, Ühmann (koji je zbog napredovanja svoje bolesti neprestano namigivao lijevim okom i tresao se što god da je činio) naglim pokretom izvadi iz džepa živu vjevericu i snažnim je udarcem prizemlji na stol. Vjeverica zaskviči, ponižena od boli, a Ühmann reče svome sinu: „Keinezehen, nakon večere ćeš odnijeti vjevericu u živodernicu. Kako odbijaš večerati, nosiš je odmah. Već je stara i bolesna, pa neka crkne.“ Iako bi mu uobičajeno bila mrska svaka očeva riječ, okrutnost ovih učini mu se dražesnom. On pokupi vjevericu sa stola i strpa je u džep svojih hlača, lišavajući je tako uzaludnog truda da se, koprcajući se i migoljeći na stolu, uspravi i pokuša pobjeći, jer činilo se da su joj udovi sada slomljeni.

Iako nije bilo kasno, vani se već spustila noć. Pred trojicom je bila čitava večer. Oni se zapute u park koji je u to doba najčešće bio pust. Samo ponekad bi nekim usamljenim puteljkom prošlo neko oduševljeno dijete držeći svoju majku za ruku. Kako je oduvijek bio izuzetno milosrdan prema nedužnim životinjicama, Keinezehen reče svojim prijateljima da zavežu vjevericu za stablo kako bi joj, ukoliko je u njenom nesretnom umu bilo išta razuma, oduzeli svaku nadu u bijeg. Dok su oni tako vezali potpuno onemoćalu vjevericu za prikladno stablo, a on se saginjao i prebirao po zemlji, priđe mu neko zalutalo dijete te ga upita: „Što to tražiš?“ Keinezehen uspravi pogled i u srcu ga zapeče kad u očima tog dječaka nasluti svu onu dobrotu i naivnost tako svojstvenu djeci. Kako je uvijek bio dobronamjeran prema svakom djetetu, a pritom je težio biti i poučan, Keinezehen pomisli: „Ovo je djetešce tako nevino! Da sam barem ja u toj dobi naišao na jednog Keinezehena!“ Stoga odgovori: „Tražim neki kamenčić. Igramo se s malom vjevericom, vidiš…“, i pokaže prema stablu. Dijete ugleda vjevericu i ushićeno pljesne rukama. Keinezehen ga, još uvijek čučeći, upita: „Kako se zoveš?“ – „Hans.“ – „Pozdrav, ja sam Keinezehen.“, pa se rukuje s njime. „Gdje ti je mama?“

Dijete pokaže na ženu koja je nedaleko razgovarala s prijateljicom. Keinezehen joj mahne i dovikne: „Sve je u redu, gospođo!“, a ona se, ugledavši tri pristojna i dotjerana mladića, uvjeri kako je doista sve u redu te nastavi svoj razgovor. Keinezehen se tada ponovno obrati djetetu: „Vidiš, vjeverica i mi se igramo. Mi bacimo kamenčić, a ona ga svojom glavicom odbije. Hoćeš probati?“ Dijete veselo pristane, pa mu Keinezehen pruži kamen i ustane. Tada ga obuzmu emocije i suza mu potekne niz obraz. Opazivši sumnju u djetetovu oku, pribere se i reče: „Hans, ne moraš se bojati, već smo mnogo puta igrali ovu igru, neće je boljeti… Gađaj je posred čela!“ Dijete baci kamen i odlomi životinjici dio lubanje. Ona klone. Komadići mozga joj jedan za drugim počnu ispadati na zemlju. Preko njuškice joj se slije malo krvi, dok je sve tiše i sporije kašljucala… Tada izdahne. Keinezehen i mali Hans su zapanjeno stajali i gledali, dodatno potreseni pojavom goluba koji nehajno doleti i počne se pohlepno hraniti kljucajući iz onog što je nekoć bio životinjski mozak. Franz Müller se smijao i naslađivao. Herr Zimer je šutke gledao u zemlju, pognute glave… Keinezehen pobjesni i počne vikati da mu je dijete ubilo vjevericu. Sablažnjena majka dotrči vičući na svoje dijete koje je sve do tada razrogačenih očiju stajalo bez riječi. Hans zaplače, a njegova se majka još više razjari i nastavi s prijetnjama, u čemu joj se pridruži i Keinezehen. „Imate užasno dijete!“, poviče te, uz nastojanje da zatomi jecaj, doda: „Očekujte tužbu!“, dok su ga prijatelji morali pridržavati jer je, udaljavajući se iz parka, zateturao od nevjerice i nesvjestice.

Tek se u kavani uspio smiriti. „Zamislite što je ono dijete učinilo mojoj vjeverici!“, neprestano je ponavljao, a njegovi mu se prijatelji nisu mogli prestati čuditi. Keinezehenov je sarkazam znao biti tako neumjeren da bi ostavljao dojam kao da doista vjeruje u ono što govori – toliko bi se uživio u vlastite riječi da bi zaboravljao što je zapravo istina. Nalazili su se u nekoj podrumskoj kavani i pili vino. Jedino je on odbijao piti. Šutio je zbog tjeskobnog osjećaja koji ga je obuzimao. Zadimljeni podrum ispunjen slikama, grafikama i fotografijama istovremeno ga je nadahnjivao. U polutami i dimu, šutio je stisnut uza zid u jednom od kutova krcatih knjigama, a žutosmeđi zidovi oko njega bili su išarani porukama gostiju ispisanih crnom tintom. U toj su se malenoj kavani nalazila svega dva drvena stola, a onaj je drugi, bliži stubama koje su vodile na ulicu i svježi zrak, još bio prazan. Nije bilo kasno, no konobar bi se ionako rado zadržao čitavu noć i dopustio gostima da ostanu – uvjeravali su u to Keinezehena prijatelji, koji su sjedili nasuprot njemu. Sam na svojoj drvenoj klupi ipak se osjećao donekle ugodno. Zajedno su imali i više nego dovoljno novca da provedu ugodnu večer, jer ne samo da je svatko od njih imao još ušteđevine koju je bio spreman potrošiti, već su imali i novac koji im je Ühmann bio dao za živodernicu. Keinezehen je bio dirnut postupkom svoga oca. Znao je kako on ni u kojem slučaju ne bi platio nekom drugom da ubije vjevericu jer mogao je to učiniti i sam. Njegov mu je otac, u kojem je možda ipak preostalo još nešto nesebičnosti, taj novac zapravo dao kako bi ga on mogao potrošiti na zabavu (iako Ühmann to ne bi priznao). Zamislivši se još dublje, zaključi kako je s vjevericom vjerojatno bilo sve u redu i kako je njegov otac sasvim sigurno proveo mnogo vremena razmišljajući na koji bi način mogao dati sinu novac, a da to ne djeluje nesebično. Vjeverica se tada nametnula kao jedino moguće rješenje.

Bilo je bučno, s radija je svirala glasna glazba, a vika Keinezehenovih prijatelja pridonosila je dojmu gužve. Obojica su bili vrlo dobre volje i ovaj put nije samo Müller govorio jer Zimera je vino učinilo nešto opuštenijim i glasnijim nego što je inače bio. Dok su oni raspravljali, Keinezehen, iako je slušao, nije sudjelovao. Osjećaj kako se neki dan jednim svojim postupkom odrekao vlastitih načela snažno ga je obuzimao. Bio je u trgovini i blagajnik mu je, zbunivši se, vratio više novca nego što je trebao. Umjesto da iskoristi priliku i ode, on je blagajniku tada ukazao na propust te tako napustio trgovinu ne profitiravši. Već pri izlasku posramio se zbog tog čina: ponio se kao slaba i mlitava osoba. „Osjećam grižnju savjesti što nisam prevario tog čovjeka.“, reče Mülleru i Zimeru prepričavajući što se dogodilo. Bio je to osjećaj krivnje zbog propuštene prilike da se nauštrb drugoga učini dobro samom sebi. Nije se radilo o društveno i odgojem uvjetovanom moralu te stoga lažnom kajanju zbog zla učinjenog drugome, već o osjećaju odgovornosti prema vlastitoj dobrobiti i žaljenju što je tuđe dobro uvjetovalo vlastitu nesreću. Bio je to iskonski, istinski moral. Keinezehen se ponovno zamisli, vračajući se proživljavanju te mučne zgode dok su njegovi prijatelji nastavljali svoje razgovore. Njegova razmišljanja prekidali su povici da se za njihov stol donese još vina. Žamor se činio sve glasnijim, a kad je konobar, donoseći im piće, počeo pjevušiti uz glazbu, Keinezehen se osjeti spremnim da im svima pljune u lice.

Svi trojica bili su odjeveni u svijetlosmeđe vojničke odore bez ikakvih odličja. Nije to bilo zbog neke posebne prigode. Činili su to iz ideologije i njoj odgovarajuće estetike. Politika i vojska bile su njihova zajednička strast. Iako su se poznavali još od kad su kao djeca zajedno krenuli u školu, upravo je to bilo ono što ih je povezivalo. Franz Keinezehen nije bio sklon radu. Volio je umjetnost. Franz Müller se posvetio vojnoj karijeri. Herr Zimer bio je, poput Keinezehena, načitan i obrazovan, no više usmjeren konkretnom životu nego idejama. Keinezehen je odoru nosio uvijek. Müller ne, jer radije je nosio svoju službenu uniformu iz vojske. Zimer bi je odijevao samo za zajednička okupljanja. Keinezehen je Müllera mrzio – Zimera je volio. Zimer je cijenio i poštovao jednog i drugog. Müller ih je prezirao obojicu.

Za Keinezehena je Müller bio upravo onakav kakav bi čovjek trebao biti: pun samopouzdanja i nadmoćan. Bio je visok i snažan, hladan i arogantan – žene su ga obožavale. Bio je opčinjen vojskom, ratovima i idejom pokoravanja drugih. „Kad bih jednom pokorio cijeli svijet…“ – govorio bi – „Bio bih tako nesretan što više ne bih imao što pokoriti da bih svu svoju zemlju razdijelio manjinama i započeo ponovno.“ Bio je toliko radikalan u svojim stavovima da s nižima od sebe ne bi želio prozboriti ni riječi jer bi to smatrao uvredom samom sebi. Vjerovao je da bi bilo kakva vrsta dodira s nevrijednima narušavala estetiku njegova vlastita života.

U trenutku kad su se iznenada otvorila vrata kavane, Keinezehen uperi pogled prema vrhu stuba i doživi silno razočaranje. Bio je to Grof Frank, njihov bivši poznanik iz škole te nadobudni politički aktivist kojeg je samo on zapazio kako ulazi i spušta se stubama jer su mu ostali bili okrenuti leđima. Prišavši stolu, Grof Frank nakon trenutka oklijevanja pozdravi okupljene te preko Zimerova ramena pruži Mülleru ruku, no on, ostavši dosljedan svojoj estetici, usmjeri pogled prema zidu te ostane nepomičan i nijem. Zadržavši dah kako ne bi s Frankom dijelio isti zrak, odbacivao je njegovo postojanje. Frank, kojem je bilo stalo što će Müller o njemu misliti, jer Keinezehenov je prijatelj potjecao iz bogate i ugledne obitelji, naposljetku odustane te pruži ruku radije Zimeru, koji je nevoljko prihvati. Potom s oklijevanjem pogleda Keinezehena, pa mu on ushićeno uhvati ruku i poviče: „Jeste li za razmjenu sline? Ne treba nam posrednik!“ Frank se namršti. Keinezehen doda: „Smijem li vam pljunuti u usta?“, pa Frank izvuče ruku i sjedne za drugi stol. Kako su se potom sažalili nad jadnim „političkim aktivistom“, Keinezehen ustane i pozove ga da im se pridruži. S obzirom da se njegova pratnja još nije bila pojavila, Grof Frank pristane.

Müller taj poziv nije odobravao. Za njega je to bilo iznevjeravanje ideologije. Frank sjedne. Zavlada neugodna tišina. Jedino se Keinezehen zabavljao. On ponudi Franka Müllerovim vinom, a ovaj to nije mogao odbiti jer drugi su ga naučili kako se mladi politički aktivisti, koji u slobodno vrijeme prosvjeduju i blokiraju što god mogu, moraju opijati – inače ne bi bili dovoljno alternativni. Kako su svi šutjeli, Frank izjavi: „U zadnje vrijeme razrađujemo ideje za neke nove protuvladine prosvjede. Kao što ste sigurno pratili kroz medije, mi tražimo i predlažemo nova rješenja. Izučavamo neke suvremene teorije praktičnog komunizma…“ Na tu se riječ Zimer ironično nasmiješi, Keinezehen pokrije uši jer smatrao ju je psovkom, a Müller naglo skoči te, prekinuvši Franka u govoru, prijeteći poviče: „Gubi se! Više ne mogu izdržati! Gubi se ako ne želiš izletjeti van na koljenima!“ Tako se Frank ne zadrži dugo za njihovim stolom. „Kakav snob!“, napomene Keinezehen glasno i namigne Franku. „Znate li da tu svoju plemićku titulu, koju je vjerojatno izmislio, uvijek piše velikim slovom kad se potpisuje?“ Svi trojica se od srca nasmiju.

Zaogrnut knjigama sa svih strana, Keinezehen usmjeri pogled prema stolu Grofa Franka za kojim je sada sjedila i neka mlada žena. Zaokupljeni novim razgovorima, njegovi su prijatelji djelovali kao da više ne misle na ono što se zbivalo nekoliko trenutaka ranije. Keinezehen je, naprotiv, bio potresen. Kada više nije mogao izdržati, hladno prozbori: „Smatrati kako bi svi trebali imati jednako u samoj je srži pogrešno. To je najveća nepravda. Ljudi nisu jednaki. Oni koji svojom inteligencijom, kreativnošću, sposobnostima i radom postižu više, zaslužuju više. Oni koji postižu manje, manje zaslužuju.“ Tada prekine svoj govor pogledavši ponovno prema drugom stolu, pa kimne Zimeru uz riječi: „Vidiš li ovo? To je ono što ne mogu razumjeti. Zašto žene tako često privlači ono što je isprazno, dosadno i nimalo inventivno? Frank je primjerak mladih ljudi kakvih ima posvuda.“ Keinezehenovo se razočaranje očitovalo iz svake stanke koju je pravio u govoru. Još uvijek nije želio prihvatiti da je većina ljudi prazna i zadrta. „Kad vidim mladu ženu s nekim kao što je Grof Frank žalostan sam.“, reče. „U mojoj je naravi da budem pakostan.“ Tada se ponovno stisne među knjige. Žamor je sada bio još napetiji, glazba još glasnija, no Keinezehenove su misli bile sasvim bistre. Prijatelji su ga bili spremni saslušati. Kad ga je prezir već posve obuzeo, on glasno progovori: „Grof Frank me večeras podsjetio na moja dva najveća neprijatelja. To su ‘štosnost’ i ‘revolucionarnost’. Podsjetio me i na najogavniju žrtvu mojeg prezira: mladenački duh. Taj duh zavrjeđuje samo jedno: moj prezir. Moj, zato što mu svi mladi osim mene postaju nesvjesnim sljedbenicima. Prezir, zato što sve što ne teži biti više od prosječnog zaslužuje samo pakost. Taj je duh obilježen dvama glavnim očitovanjima, a to su upravo ‘štosnost’ i ‘revolucionarnost’. Kad kažem da nešto ‘odiše štosnošću’ govorim o ljudima koji, primjerice, koriste novokovane i općeprihvaćene izraze kakvi su najčešće svojstveni mladima. Hodajući tako neku večer nekom uličicom naišao sam na nekog čovjeka koji mi je prišao ususret te mi, zbog moje me mladosti svrstavši među ‘mlade’, rekao: ‘Hej, (ovdje je umetnuo vladarsku titulu svojstvenu jednom obliku monarhističkih uređenja koju ja, iako se radi samo o citatu, ni u ovom kontekstu ne mogu izgovoriti), imaš li…’ Kad sam čuo kako mi se obraća titulom, zateturao sam i ostatak njegove rečenice nije dopro do mojeg uma, tako da ne znam što me zapravo tražio. Možete li uopće naslutiti moj užas? Začuvši taj izraz, tu titulu koju mi je on, taj potpuni stranac, u tom trenutku nadjenuo, pravio sam se kao da ga ne primjećujem, iako sam ga prethodno bio pogledao. Bez riječi sam produžio dalje. Čak sam prestrašeno ubrzao korak. Bilo mi je pomalo mučno. Taj izraz, oslovljavanje tom titulom u takvim i drugim prilikama, savršeni je primjer očitovanja mladenačkog duha kroz ‘štosnost’. Kad jedna osoba oslovi drugu na taj način ona to čini bez predumišljaja. Ona uopće ne zna zašto koristi taj izraz! Takav način izražavanja usvaja nesvjesno i samo zato što ga je čula kod drugih. Nema u tome izražavanja poštovanja. To je isprazna forma čijeg značenja njeni koristitelji uopće nisu svjesni. Ljudi ne propitkuju, oni samo usvajaju. Koriste taj izraz, kao u slučaju koji se meni dogodio, čak i u obraćanju strancima. Tako se nesvjesno ponižavaju pred onima kojima ga upućuju. Osloviš li drugoga monarhom postaješ njegovim podanikom. ‘Hej, (titula)!’, drugim riječima: ‘Ti si moj gospodar! Ti si moj bog! Udari me! Ponizi me! Siluj me!’ Ljudi koji se tako izražavaju zaslužuju upravo i jedino to da ih se udari.“ Keinezehen uzdahne te nastavi: „Možda je još bjedniji drugi od moja dva najveća neprijatelja, ono što je Grof Frank večeras tako jasno očitovao: takozvana revolucionarnost. Kad je netko mlad, podrazumijeva se da će biti ‘buntovan’. Mladost se mora buniti protiv svega. Zašto? Zar je teško shvatiti kako nešto već postojeće također može biti dobro? To je lažni bunt, iracionalno paradiranje djece koja se služe buntom radi njega samog. Svatko tko nije ‘revolucionaran’ biva proglašen primitivnim – zatucanim! No upravo su ti buntovnici oni koji su zapravo zadrti, jer ni u kojem slučaju nisu spremni prihvatiti drugačije mišljenje. U meni je nešto instinktivno protiv takve pobune. Ja sam stoga ultimativni buntovnik. Mladosti, pljujem ti u lice!“ Tada naglo skoči te priđe stolu Grofa Franka i sa suzom u očima poviče: „Udavi se gutajući moje golemo govno, kurvin sine!“ Frank ga prezrivo pogleda, pa ga Keinezehen uhvati za ramena te jecajući i gledajući ga u oči nastavi: „Mrzim te… Tako te mrzim!“ Obriše suze i nos rukavom odore te dovrši: „Molim te… Iskreno te molim, kao prijatelja… Umri. Može? Udavi se pokušavajući progutati moje golemo govno koje ti zapinje u grlu i peče te zbog kiselih izlučevina koje su u njemu zgusnute, tako da na kraju, pred samu smrt, više nisi siguran jesi li u tome patio ili uživao!“ Tada mu pljune u lice i, dok se Frank brisao ubrusom, zagrli djevojku s kojom je mladi Grof ispijao piće i na uho joj šapne: „Bit ćeš mi nevjesta!“

Ubrzo nakon odlaska Grofa Franka, koji se uvrijeđen i ponosit šutke udaljio, i Franz Müller napusti kavanu. Bio je nesklon dugim noćnim provodima zbog vojnih obveza koje bi ga uvijek očekivale idućeg jutra, čak i kad je bio na odmoru, jer u tim bi se prilikama – željan napretka – uvijek dobrovoljno javljao da radi i služi u nekoj kasarni. Keinezehen je cijenio njegove navike i posvećenost vojsci, no isto je tako znao da Müller uvijek tako rano odlazi iz još jednog razloga: društvo je svojih prijatelja smatrao nedovoljno zanimljivim i vrlo bi ga se brzo zasitio. Lišen Müllerove nazočnosti ostao je sam za stolom s jedinom osobom s kojom je bio donekle blizak. Herr Zimer bio je jedini s kojim je mogao voditi osobnije razgovore. Upravo bi iz tog razloga kad bi ostali sami često zavladala neugodna tišina. Tada bi zavladao osjećaj kao da se mora dogoditi neki značajniji razgovor koji će Keinezehen započeti, kao da se to očekuje. Bio bi to jedan od onih trenutaka kada inače bliski poznanici isprva nemaju o čemu razgovarati i nikako da netko prvi prozbori, dok među njima pritom vlada neko iščekivanje. Zimer je šutio i pogledavao naokolo, a Keinezehen se – njega neugodna tišina nije dirala i mogao bi, uživajući u njoj i namećući njome neugodu drugome, šutjeti satima – okrene da konačno pogleda koje su to knjige oko njega. Vrijeme je prolazilo i Keinezehen je pregledavao i prelistavao sveske uopće ne obraćajući pozornost na svoga prijatelja i puštajući ga radije da čeka. Kako je Zimer uporno šutio i nije reagirao Keinezehen ga, procijenivši da je prošlo dovoljno vremena, ponovno pogleda i iziritiran njegovom rezignacijom reče: „Svaki razgovor koji bismo sada mogli započeti za tebe bi bio beskoristan. Zašto si onda još uvijek ovdje? Svi ljudi vole govoriti jedino o sebi i baviti se samo sobom. Razgovor nije izmjena informacija između dvoje ljudi nego čekanje prilike da se dođe do riječi kako bi se moglo početi govoriti o sebi. Ti i ja mnogo razgovaramo i moglo bi se reći da smo prijatelji. No kako ne vidiš da ti meni služiš samo kao sredstvo pomoću kojeg analiziram i proučavam sebe? Ti si umjesto zida, ti si živ, moja povratna informacija. Uvijek razgovaramo samo o meni, a paradoksalno je to što sam, umjesto tebe, ja toga svjestan. Dogovore s tobom ciljano pravim zato da bih se bavio sobom. U ovom sam odnosu ja nadmoćan, smisao našeg odnosa sam ja. Kako toga nisi svjestan? Ili jesi, a ja ti služim samo kao eksperiment, pa tako i ti iz ovog odnosa izvlačiš osobnu korist, što i tebe stoga čini egocentrikom. Ako je tako, smijem li u trenutku savršene objektivnosti ustvrditi kako je ovo ultimativna simbioza?“ Saslušavši prijatelja do kraja i umoran od tog istog slušanja, Zimer ispije svoje piće te ustane i reče: „Keinezehen, ti si istinski poremećena osoba. Uvijek sam mislio da se više trudiš i želiš biti takav nego što doista jesi, no sada znam da nisam bio u pravu.“

Ostavši sam za stolom, Keinezehen naruči vrući čaj i uzme u ruke ponuđene mu novine. Ispruživši pred sobom naslovnicu, zamišljeno se zagleda u natpise. Bio je izabran novi predsjednik. Smiješnom mu se učini pomisao na izbore. „Steći autoritet bivajući izabran od drugih jest apsurd.“, pomisli. Zato je odbijao glasovati. „Narod nije sposoban procijeniti, inače mu ne bi bila potrebna vlast da njime upravlja. Upravljao bi sam sobom. No zbog gluposti mase svakom su narodu potrebni vođe. Zato je apsurdno onima koji nisu sposobni sami vladati omogućiti da biraju vlast.“ Keinezehen je odbijao glasovati i iz razloga što je krajnje neodgovornim političkim činom smatrao prepustiti vlast nekome tko nije on sam. „Svaki bi čovjek trebao odbiti glasovati.“, mislio je. „Demokracija je promašaj, jer to je sustav koji omogućuje vlast prosječnog. Svaki bi čovjek trebao ‘glasovati’ jedino za samog sebe, jer jedino je on kao pojedinac sposoban išta učiniti.“ Shvativši u nenadanom trenutku inspiracije kako se njegova subjektivna misao podudara s objektivnom istinom, Keinezehen odluči stati na kraj vladavini mase i prosječnosti te započeti svoj uspon prema tome da zagospodari svijetom na najokrutniji mogući način.

Autor: Luka Stjepan Delić

Fotografija: etsystatic.com