Nemoj me

Moram da napišem il’ ću da crknem. Dobro, možda i ne crknem stvarno, al’ postaću kao gorka mušmula zbog koje ti se skupljaju usta. To je gore nego da crkneš.

Rastanci nisu moja stvar

Nije mi dobro ovih dana. Opraštam se od nekog kog volim. Ja sam ona koja ostaje. Rastanci nisu moja stvar. Karolina je rekla da nije zdravo ako se u rastancima ne slomiš. Verujem joj. Jer sam u delovima.

Ne znam sa koje strane da počnem da se sakupljam. Sela sam za kompjuter i podigla glavu. Oči su se zakucale u Andrića. Znakovi pored puta. Bila je ta jedna soba na manje od deset minuta od moje kuće sada. Treći sprat. Zaboravila sam broj stana. Al’ kad otvoriš ulazna vrata, udaraš pravo u sobu. Piko je u toj sobi držala ovu Andrićevu knjigu, pa kad zagusti, nas dve otvorimo – pa gde se otvori. Prvi redovi koje pročitamo bili su rešenje za svaki problem. Što se nije javio. Što nije odgovorio na poruku. Što nam se ide na more. Što su neke ljubavi bivše ljubavi. Što nikako da isplivamo iz školskih obaveza. Što sve.

Sećanje nije tačka u koju možeš da se vratiš jer te nepomično čeka. Život se seli u neke buduće, južnije krajeve. Uspomene samo izgledaju kao fotografije uredno posložene u albumu. Al’ kad se otvori album one zaigraju neki svoj ples.

Volela bih da ponovo uđem u tu sobu gde smo Andrićem krojile život i svoje srednjoškolske godine. Kad smo kucale cestitke za rodjendan, baš tako ošišanom latinicom, jer onda više karaktera staje u jedan SMS. Kad smo se smejale, krišom palile i delile cigaretu na njenom prozoru.

Bilo je lako i lepo.

Sad je samo lepo. Ako umeš i u težini života prepoznati lepotu.

Ako ne umeš, nemoj me.

Pisanje je moja terapija

Otprilike pre šest godina u ovo vreme Tijana mi je poslala poruku: „Ti pišeš, je l’ da?“

Rekoh, je l’ ne. Već godinama. Nemoj me.

Al’ ko zna Tijanu zna da nema šale. Nepopustljivo je rekla: „Nemoj da zezaš, nego sedni, napiši nešto i pošalji mi to! Pravimo magazin! Prvi pravi magazin bez starlete! Zvaće se Crna ovca.“

Nešto u meni je škljocnulo. Samo sam sela i kao po komandi napisala tekst. Još se sećam: o osmehu u provinciji. Naslov: ovde je osmeh događaj.

To oslobađajuće osećanje kad sam tekst završila ne mogu ni da opišem. Kao da mi je neko nekom magičnom kremom premazao rane. Nisu to bile neke velike rane. Prilagođavala sam se ponovo životu u svom malom rodnom gradu i patila. Stvarno patila.

Pisanje je došlo kao lek. Kao terapija. Ponedeljak po ponedeljak, ja sam sa sebe ljuštila sve što me je brinulo. Kao rudar sam kopala po sebi, čupala sve što ne valja, pokušavala da rešim, da napravim nešto dobro od sebe i od svog života.

Prolazili su meseci, a mene je polako napuštao osećaj da je to nepravedno – da ja pišem o tome što me muči i da mi zbog toga bude bolje, pa još da i to objavljujem! Sve više je bilo onih koji su se u mojim rečima pronalazili. Kojima sam iz rudnika donosila sunce. Kojima sam u rudnik nosila sunce. Pisanje je ponovo bilo smisao.

Samo prati znakove pored puta

Tako sam i shvatila. Kad ne znam gde ću, kad ne znam šta ću, treba samo da pišem i pratim znakove pored puta. Neće uvek sijati sunce. Dobri ljudi će odlaziti. Nekad samo daleko, a nekad zauvek. Uvek će boleti.

Karolina je rekla da je to normalno. Kad prođu suze i godine ostane samo velika ljubav. I to je tako.

Zato moram da napišem il’ da crknem. Dobro, možda i ne crknem stvarno, al’ postaću kao gorka mušmula zbog koje ti se skupljaju usta. To je gore nego da crkneš.

Nemoj me. Nemoj me ako u težini života ne vidiš lepotu.

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.