23 nov NEDJELJA

Nedjelja, kao neiskusna žena, naviknuta da izjednačava ljubav. Ukus zrele narandže, vreli fokaćo i nota friško kupljene lavande. Dovoljno da ne poželim da me popije na eks i da mu ne ostanem kao posljednji gutljaj, već da me lagano gustira a da ne ostane žedan. Sramota me je reći, ali noćas kada sam došla kući u pola 3 nisam oprala ruke. Zaspala sam sa mirisom na prstima od njegovog parfema. Par puta sam se budila da vidim da li je tu, pored mene. Zanimalo me kako diše. Kakve su mu oči kada su sklopljene, kako drži glavu na jastuku, hrče li (iako mi to ne smeta), vrpolji li se dok spava ili je miran kao bebica. Htjela sam mu obaviti ruke oko stomaka jer mi je bilo hladno a falila mi je njegova toplota. Naravno, nije bio tu. Samo sam se malo više zanijela mirisom sa prstiju, i mojom ludošću da mi pripada. A ne pripada, i nikada neće. Tijana kaže: „Oprezno sa muzama“. A ja kažem: „Oprezno sa našim ludostima“. Mi uvijek pohrlimo za onim koji ne želi da prigrli te ludosti, a vidi me… ja opet u sunčanoj bašti redam redove riječi jer sam se jutros zapitala da li je moguće za kratko vrijeme uželimo nečijeg tijela. Ne tijela kao seksualne strasti i dodira, već kao osjećaja pripadanja kada zavučeš ruku ispod vrelog džempera i dotakneš stomak, po kojem ti klize prsti kojima osjetiš pulsiranje njegovog daha. Onda shvatim da su to samo momenti koji nas drže neko vrijeme. Momenti poput gladnog pogleda požude, kao klizanja prstiju i kotrljanje ruku, kao mojih žednih usana dok vozi a ja ga gledam kako mi kroz osmijeh na moje pitanje „Voliš li me“, odgovara „Najviše“. Nasmijemo se oboje, jer znamo da je to samo igra riječi. Igra riječi koja lijepo zvuči sa njegovih usana. Usana koje ljube prokleto dobro. Pokupim svoje lude misli, pitanja i odgovore, strpam ih u torbu i izađem iz kuće. Prosuću ih negdje usput, u lišće.

Sarajevo je jutros ponovo okupano Suncem. Nedjeljna apoteoza ćutnje u mome naselju i ne obećava mnogo, pa se odlučih da odem do Pravde. Na Obali sretoh sijedog i neobrijanog čikicu kako sjedi na klupi mosta Festina Lente i ćuteći prolaznicima nudi lijepo upakovane kesice, koje baš i ne vidjeh iz daljine. Priđoh da vidim o čemu se radi, a on podiže glavu sa iskrivljenom francuzicom i pokaza mi vrećicu zapakovane lavande. Pomislih u sebi, pa koja je ovo vrećica po redu da kupujem, ali nisam ga mogla odbiti. Ko zna od koliko sati sjedi tu i prodaje vrećice za dvije marke. Nije progovarao niti riječ, samo sam mu na dlan spustila novac, uzela vrećicu i krenula da prijađem ulicu. Već sam bila došla do pola puta, kada me je obuzeo bijes i ljutnja. Zbog njegovih godina, u kojima bi trebao da Nedjelju provodi sa svojom suprugom, u toplom domu, uz vrelu peć i čaj, a ko zna da li je uopće popio i svoju prvu kafu. A kamoli jeo. Vratih se nazad da ga pitam je li gladan, a onda ga ugledah kako na drugoj strani ulice, sa cekerom u ruci ulazi u tramvaj. Pogledam oko sebe i pitam se gdje je nestalo Sarajevo od prije tri decenije. Da, toliko sam omatorila, ali omatoriti znači i gajiti sjećanja na neka ljepša vremena ne samo na pronicljiva govorkanja lokalnih ubleha kako je žena sa 37 stara žena. Ova žena, sa 37, je ponosna što se sjeća Sarajeva iz nekog boljeg vremena. Kada nisi viđao stare ljude od sedamdeset godina kako od jutarnjih sati sjede na promrzlim klupama i prodaju sitnice kako bi, možda, nahranili porodicu. Jer, sadašnja postava Muppetov-aca im nije dala ama baš ništa. A oni njima jesu. Mjesta na kojima sada sjede i dirigiraju propali ansambl muzike za koju više niko nema sluha.

Neki dan dobih poruku od prijateljice, koja kaže da svoje priče ne bih trebala objavljivati na Fejsbuku. Krađa, otuđivanje, potpisivanje kao nečeg svoga i još par apsurdnih razloga. Još uvijek ne shvatam to konstantno guranje nosića ljudi u tuđe živote i tuđe radnje. Možda bi svijet bio mnogo sretniji kada bismo samo nos koristili za ono za šta i služi. Objavljujem priče jer ih ljudi vole čitati. Jer dnevno dobijem bezbroj poruka od muškaraca koji kažu da sam ih natjerala da čitaju tekstove koji zahtijevaju malo više pažnje, jer danas se čitanje svodi isključivo na čitanja statusa. Obično su žene te koje ljubomorišu na neki sebi svojstven način, ali postojimo i mi žene koje to ne jebemo ni stručno. Ne znam, ali za nas neafirmisane i propale književnike, najveći kompliment je kada ti recimo muškarac pošalje poruku i kaže: „Obožavam da te čitam“, „Pronalazim se u tvojim pričama, i stalno tražim još“, „Natjerala si me da zatvorim oči i prijeđem sve ulice u gradu, osjetim miris cimeta i narandži koje spominješ“… Eto, to mi je nekako najveći kompliment otkako se bavim pisanjem. Mrsko mi je odgovarati na poruke, pa sam valjda ovako malo objasnila poentu moga pisanja.

Sa mirisom starog čikice, kesice lavande i hladnoće na obrazima sjedoh u baštu Pravde. Mjesto gdje ne moram reći šta želim piti već konobar donese za pet minuta. Mjesto na kojem sam ispisala polovinu stranica svoje knjige i mjesto na kojima sam ostavila pokoju tajnu, o kojoj često znam razmišljati kada sam sama. Kada si sam, i kada samo čuješ melodiju vrapčića ti daje malo više prostora da sam sa sobom popričaš. O bilo čemu. Čak i o tim tajnama, koje si negdje tamo ostavila ispod drveta sa kojeg sada samo lišće opada. Tako opadaju i one. Ubrzo sam prešla unutra jer Jesen ipak nije tako topla da bi me zagrijala cijelu. Bašta se napunila ubrzo, a ja sam ipak za verziju posmatranja ljudi kroz staklene portale. Mlade bračne parove za bebom u kolicima, muškarcima u trenerkama koji su krenuli na trening, prijateljica koje sve do jedne izgledaju isto, muškaraca koji sjede jedan preko puta drugog i razmjenjuju podatke sa svojih smartića. Ponekad pomislim, da nije telefona da neki ljudi zaista ne bi imali o čemu razgovarati. I to je pomalo tužno. Pomalo ovoj ženi od 37 godina budi nostalgiju i misli o prvom snijegu kada ću od nekog klinca uzeti sanke i zakucati se od prvu banderu. Da ih nasmijem, ako ništa.

Nedjelja je sama po sebi troma i ćutljiva. Ne nudi neke sadržaje, a to najviše vidiš na licima ljudi koji dođu da popodnevni mamurluk liječe uz prvu kafu i voćni koktel. Gledaš ih kako listaju poruke na telefonu i pitaš se jesu li došli i da saperu pokoji pijani grijeh od prethodne noći. Ponovo ugledah momka, u sivom kaputiću, sa knjigama ispod miške kako žuri kroz park i ponovo baca pogled ka mome stolu. Ovoga puta malo dulje. Spustih glavu, ne znam ni ja zašto, a opet mi je sinula ideja da ga stignem i pitam šta čita. Prošao je i nije se vratio istim putem. Ne zna da upravo njega spominjem u svome rokovniku. Po drugi put. Bez nekog pravog razloga, jer čak nije ni moj tip muškarca. Ako uopće imam tip muškarca. Ako se ostajanje može nazvati tipom muškarca, onda imam.

Vratih se mislima na prethodnu noć. Na sountrack iz Bond-a, Bože kako me ta pjesma prožima. Slušala sam je danima prije nego sam i otišla da pogledam film i sad stalno klikam dugme replay. Vraća mi miris, vraća mi pokret glave dok prilazi da me poljubi, vraća mi sjaj očiju iz profila koji vidim. Ne ubija ono što te osvaja, niti ono što umisliš o tom čovjeku, ne ubija ni ova zaluđenost, pohota, niti strast. Ubija ono što slijedi kad te osvoji. A čovjeka uvijek ubije ono što sam naoruža. A čovjek je taj koji preuzima rizik. I neka, i rizici znaju imati lijep oblik.

Pao je mrak, a Nedjelja u gradu vrvi od ljudi. Na ćošku Titove dečko prodaje kestenje. Stadoh da kupim, zaustavih taxi i rekoh gdje da me vozi. Htjedoh prošetati do Čaršije, pomirisati načetu kaldrmu, ali osjetih zimu. I oko sebe i u sebi.

Autorka: Azra Obuča

Fotografija: weheartit.com