Ne treba meni aplikacija da pored tebe ostarim

Čitam pre neki dan status na Fejsu. Kaže, uđem na Fejs, a tamo starački dom!

Svi isprobavaju onu Fejsbuk aplikaciju starenja, a meni se nešto na to i ne ulazi. Nije fora u starosti, već u starenju. Nisam nešto zainteresovana da se samo probudim sa sedom kosom i izboranom kožom. Treba da putuješ, da rasteš dotle.

– Ne smeš da pogledaš starosti u oči. – zeza me Žmu.

Ne znam kako da mu objasnim da meni za našu starost aplikacija ne treba

Samo pritisnem dugme u glavi i već nas vidim. Sedimo na terasi, pijemo pivo kao tinejdžeri, samo u tišini, kao posle napornog dana. Krajičkom oka vidim da pretražuje na Internetu koji ćemo film da gledamo. Kucka „komedije preporuka“, i tačno znam da je njegov dan bio baš dugačak i težak. Sedimo na terasi i ja nas vidim isto tako, al’ sad unazad, kao deca jurcaju po kući, piskaju do besvesti. Red plakanja, red grljenja, red odranih kolena. Malo se čupaju, malo se ljube, malo bi i jedno i drugo baš tu jednu jedinu narandžastu kocku, jer: ja sam je prva videla, ja sam je prvi uzeo! Moje! Moje! Moje!

Vidim kako mi se steže grlo, jer sam tad mislila na to kako ništa ne stižem, kako je tepih neusisan, a veš neopeglan. Kako se poslovi gomilaju preko mojih pleća, a oni ne prestaju da vrište.

Kuća je tiha, deca su na fakultetu, jave se il’ ne jave. Stalno se prepiremo što zovu mene, a njega tek usput čuju.

 – Sve si ti to namestila.

– Šta sam namestila?

– Pa to, da tebe vole više.

– Kog vole više?! Vidiš da crkoše za tobom. Ja dubim na trepavicama za njih otkad su se rodili, a ti se samo pojaviš i tvoji su. Očaravaš, Žmu. I mene i decu.

– Ja ih očaravam, al’ me ne zovu.

– A je l’ zoveš ti njih?

– Pa ne, to ti radiš! – smeje se iza naočara i već mi je smešno koliko je lep čak i sa tim borama i prosedom kosom.

Aska, pošašavila si konačno, govorim u sebi dok ga gledam. Gde smem naglas da mu kažem, zezaće me deset dana.

Ne treba meni nikakva aplikacija da mi kaže da su neke ljubavi večne, a neka zezanja doživotna.

Samo se pomirim s tim.

– Hoćeš da gledamo zajedno film?

– Šta misliš? Idem u kuhinju po još jedno pivo.

Kad se vratim, vratim se u sinoć. Žmu stoji iznad mene i smeje se. Zaspala sam na dvosedu. Lazar mi leži u levoj ruci, prebacio nožice preko mojih butina. Kalina je zaspala sa druge strane, noge su joj na mojim kolenima i onako sanjiva ne mogu da se ne zapitam: kad je porasla toliko?

Šta će ljudima aplikacija koja ubrzava starenje i vreme? Meni treba nešto što zaustavlja u trenutku, kao njihovo ujednačeno disanje na kraju dana. Kao Žmuov šeretski osmeh i neka smicalica koju mi sprema.

– Šta se smeškaš? Zaspala sam pa šta?

– A ovamo pričaš, umorna sam, ne spavam. Ja odem da se istuširam, deca uspavala tebe!

– Spavaju i to je važno. Nije bitno ko se uspavao prvi.

– Aha. Dobro. Hoćeš da pogledamo neki film?

– Šta misliš? Idem u kuhinju po još jedno pivo.

Autorka: Srbijanka Stanković

Foto: Unsplash.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.