30 apr NE GLEDAJ ME TAKO TUŽNO

Ponekad imam osjećaj da živim u košnici uz samo jednu bitnu razliku a ta je da nemam krilca. Bilo bi lakše da imam jer tada bih mogao u trenu odletjeti na polja makova i srkati zamamni sok koji bi bi svijet oko mene pretvorio u nepregledna jezera i rijeke ispunjene medom a gorki okus života postao bi urbana legenda. Ovako mi preostaje odlazak u pekaru i vječno pitanje: zar ovo imalo nalikuje na kruh kakvog se sjećam iz mladosti? Svako saće u mojoj košnici ima svoj broj a moj je 138. Neke pčele u mojoj košnici puno zuje ali daju malo meda što znači da teret održavanja pada na dio nas poštenih da ne kažem glupih pčela. S vremenom su se neke pčele pretvorile u bumbare i po cijele dane s kriglom tuđeg nektara prate najnoviju sapunicu ‘Trutovi modernog doba’ dok su se druge pretvorile u stršljenove i sabotiraju našu košnicu na sve moguće i nemoguće načine. U našoj je košnici sve skuplje održavati toplinu ali ne samo zato jer nemamo novca već sve manje nalikujemo na pčele a sve više na ljude zanemarujući jednu važnu činjenicu a ta je da smo odavno zaboravili što znači empatija… Neki dan sam se prisjetio… 4.45 ujutro…ne mogu se sjetiti ničeg pametnijeg osim uzrečice da su u ovo doba budne samo prijateljice noći…i i vojnici. Još snen treskam se u liftu tupim beživotnim pogledom prateći nikad sporiju izmjenu digitalnih brojki na jučer postavljenom displeju. Lift staje na osmom katu. Koji manijak u ovo nadrealno doba izlazi van pitam se? U lift ulazi susjeda u kasnim četrdesetima držeći u naručju svog minijaturnog psića. Veselo me pozdravlja riskirajući prvo riječko umorstvo na posebno okrutan način. Prvo nakon toliko godina. – Jutro susjed! Bezvoljnost me obuzima bez milosti ne ostavljajući prostora ni tračku veselja. – Jutro susjeda! Nabacujem lažni smješak nastojeći ga zadržati nekoliko sekundi ali odaju me pospane oči. U sebi molim boga da me ništa ne pita i da ovaj prokleti lift stigne u prizemlje brzinom ‘voyagera’. -Kako ste susjed? Idete na posao jel’da? Ja radim od devet ali vodim ovo moje malo zlato van da udahne malo zraka. Jadničak moj mali. Drži ga u naručju poput male bebe nježno gladeći njušku i pazeći da mu dekica ne spadne sa majušnih leđa. Nalikuje mi na malog šišmiša kamufliranog u psića. Gleda me tim krupnim okicama ne trepćući a mogao bih se zakleti i da sam čuo slabašan uzdah u smislu blago tebi. Da se razumijemo jako volim životinje ali otkad mi je Tini slomila srce izbjegavam se vezati za pse. Sad vas zanima i kako mi je Tini slomila srce? Možda vam ispričam jednom drugom prilikom.

Susjeda ga privija uz svoj obraz i tepa mu: sunce moje malo, jadničak moj slatki mali. Ne sjećam se da sam od vlastite majke čuo slične riječi. Sad već polako i zavidim tom psu. Što mu fali? Sit, obučen, mažen , pažen, voljen i što je najvažnije ne očekuje ga susret s mrzovoljnim šefom. Moj je šef piton koji vas obuhvati oko vrata i ne pušta dok ne poplavite a to je obično pri kraju radnog vremena. Te me tužne oči i dalje netremice gledaju i vabe da pomislim na nešto lijepo i suosjećajno. Skrećem pogled ali nemam ideju u što da gledam. Susjeda mi uopće nije privlačna. Oblači se tako staromodno a k tome ima taj izraz lica majke Tereze i sve mi je to previse u četiri ujutro k vragu. Lift putuje u prizemlje brzinom metka iz filma Matrix što znači u slow motionu a ja sam zarobljen u ovoj patetici. I te tužne oči… -Kako ste vi susjeda? Pretvaram se da mi je stalo do odgovora ali zapravo mi je svejedno. Ionako nikada nisam zastao ispred zgrade da bih porazgovarao s njom ili pomazio tog njenog šišmiša. Pa nema ni deset dekagrama u njemu. Tako je sitan i krhak. Za mene je pas ‘mrcina’ teža od konja mrkog pogleda i karakternog stava.Čim ga vidite pomislite kako su gordi njih dvojica. Tako si pristaju s tim frajerskim stavom… Sanjarenje mi prekida njen tužan glas. -Ma tako tako sam. Ne mogu reći da sam baš najbolje. Bolest se nadvila nad naš život. -Nadam se da nije nešto ozbiljno? Podižem pogled u kojem se nazire pomalo voajerska iskra znatiželje. Možda baš ja prvi saznam sve detalje. -Nažalost ozbiljno je susjed. Karcinom. Navlači dekicu sada već do psećih ušiju. U sebi vrištim. Pusti sad tog psa i sve mi ispričaj pobogu. Oči joj se ispunjavaju suzama. –Ali operativno je hvala bogu. Idući tjedan idemo na operaciju. –Zlato moje malo jedino. Daje mu pusu u vrh njuške. Sad me ovaj pas polako počinje nervirati. Nikako da čujem o čemu se radi. Iz pristojnosti ga pogladim i ja po leđima tek toliko da ispunim svoju dobrosusjedsku dužnost. Sve je manje nade da ću saznati o čemu se radi. Lift je već odavno stao u prizemlju ali nije mi bitno. -A ništa susjeda, želim vam brz oporavak i da se što prije vratite iz bolnice. Začuđeno me pogleda privinuvši psa još čvršće uz svoje grudi. -Ma neeeee susjed. Nisam ja bolesna. Moj mali psić je. Jadničak moj mali bubani. Joj susjed ne znam što ću bez njega ako UMRE! Zastajem na tren. Ne znam što bih joj rekao. Možda je malo šašava. Sigurno je tijekom godina samoće malo pukla na živce zapravo ne sjećam se da sam je ikad vidio s tipom. Pa to je samo običan pas a ne ljudsko biće? Da upadne u zahodsku školjku utopio bi se. Spašava me druga susjeda koja se sa svojim psom vraća iz šetnje a ja se bez riječi udaljavam. Ionako ne znam što bih rekao na sve to. Ostavljam ih u njihovoj pomalo bizarnoj tuzi a šimiš me ispraća pogledom kojeg ne želim pohraniti u mislima… Sunce je već odavno dostiglo najvišu točku. Pokušavam skrenuti misli i razmišljati o poslu. Piton mi danas liči na kišnu glistu. Proganjaju me te tužne oči i obuzimaju filozofske samokritične misli. Ne sjećam se kad sam zaključio da život pripada samo nama koji stojimo na dvije noge. Čiji je zrak koji udišemo? Šimiš mi je odjednom tako blizak i nadam se da će se izvući. Od sveg srca mu to želim. Pa nikada me nije ni ružno pogledao a kamoli zalajao na mene… Tako je sladak, tako je lijep a tek te prekrasne okice pune života i dobrote. Trebao sam ga pogladiti i poželjeti mu sreću. Ni pozdravili se nismo kako treba. Ožujak je… Danas sam naišao na facebooku na karikaturu vijesnika proljeća. Na karikaturi nekoliko starijih gospođa sjedi na žicama dalekovoda aludirajući na visibabe. Kao i obično veselo stižem s terena i nakon nekoliko gutljaja kave kao i obično pitam ženu što ima novoga u zgradi. -Pa ništa posebno. Osim što nam je bura kao i obično skoro odnijela balkon. Nikad te nema kad su teške situacije. E daaaa! Srela sam onu susjedu kojoj je pas bolestan. Ma znaš onaj koji ima karcinom? -Iiiiii odlažem novine ni ne pogledavši fotografiju zamamne plavuše u toplesu koja siše svoj kažiprst. Kako je psić? Primjećujete razliku? Ne šišmiš, ne pas, ne životinja…psić! Zlato moje bubano, slatko, najdraže. -Odlično je! Izvukao se. Još je slabašan ali operacija je prošla odlično. Ajme divnog li dana. Sa balkona gledam djecu i pse kako zajedno trčkaraju u obližnjem parku. Kakva oda radosti posvećena životu i kakav umilni zvuk za moje uši. Tog popodneva otišao sam kao prava pčela po marmeladu za palačinke u obližnji market i lift je zastao baš na osmom katu. Ugledavši njih dvoje licem mi se razvukao široki osmjeh. -Ma vidi tko je meni došao buci buci. Pogladio sam ga nježno po njušci. -Ne gledaj me tako tužno lopove jedan! Naša košnica još odoljeva riječkoj buri. U njoj obitavaju neki stanari koje ranije nisam ni primjećivao a koji medu daju slađi okus. I nije bitno što nemamo krilca. Zajedno možemo odletjeti na najljepša polja na kojima rastu cvjetovi nade i šire miris nekih boljih vremena…vremena empatije… A Tini? To ću vam ispričati jednom drugom prilikom.

Autor: Predrag Šneler

Fotografije: Predrag Šneler