12 mar Navrati ON ponekad

Nemam pojma kako sam se stvorio ovdje. To je trenutak u kojem postaneš svjestan onoga što te okružuje ali zrnce sumnje da se ipak radi o snu kopka te toliko da pokušavaš naći i najmanji trag koji će te probuditi i sve će biti kao prije. Dodirujem hrapave zidove s kojih se slijeva voda. Kako li se dovraga slijeva voda kad je iznad mene mramorna ploča, osim toga, ne čujem da pada kiša. Mramorna ploča? Grozničavo se osvrćem oko sebe napokon shvavšiti da se nalazim usred trošne grobnice. Ustajao i vlažan zrak sve se teže udiše a plijesan na zidovima samo pojačava taj gnjusni ustajali slatkasti okus. Dakle, sve je zaista kao u onim crno bijelim filmovima koji su nas navikli na činjenicu da su grobnice uvijek hladne i vlažne. Pune paučine u svojim mračnim ispucanim kutovima. Kao klinac napisao sam pjesmu “Duboko u grobu” ali nekako sam zamišljao epsku scenu u kojoj ležim u grobnici dok nepoznata ruka baca crvenu ružu na moje nepomično tijelo. Umjesto takvog prizora koji bi nahranio moj ego, ja, eto, stojim u blatu do gležnja. Ilovača, žuta i ljepljiva, odupire se vremenu. Logika mi govori da bih trebao stajati pored masivnog tamnog mrtvačkog sanduka. Ništa… Samo hladni, ljepljivi i hrapavi zidovi i prokleta voda koja pronalazi put pokraj mramorne ploče. Kažu da voda uvijek nađe svoj put. Ne znam zašto razmišljam o trudnici i plodnoj vodi koja se niz njena bedra slijeva na bolničke pločice pronalazeći svoj put do kanalizacijskog odvoda dok curi točno pored mene. Svaki izdisaj stvara kondenzacijski oblačić pred mojim ustima. Podsjeća me na zimu. Nije mi toliko hladno. Čak mi i godi ta svježina, a da nema ustajalog smrada mogao bih i meditirati u tom blatu. Gdje li je, dovraga, sanduk? Makar dio kostura koji bi mi ublažio sumorne misli. I najobičniji dio natkoljenice sada bi mi dobro došao jer bi razmišljao o tračku života koji je nekoć tinjao sve dok nije bio položen u vječni mrak. Uvidjevši koliko me istovremeno fascinira ali i plaši trsatsko groblje moj je otac često znao reći: – Živih se ljudi trebaš bojati, a ne mrtvih. Groblje… Sjećam se da je majka zakazala moj susret sa zubarom. Imao sam oko šest godina i počeo sam plakati uz histerične uzvike “Neću!” otimajući se od njene ruke i obujmivši oca čvrsto oko noge. Zbunjeno me upitao: – Ima li ičeg što bi te moglo potaknuti da odeš na taj pregled?- -Evo, reci bilo što i ispuniti ću ti želju!- Uputio sam mu odlučan dječački pogled i prozborio: – Ići ću samo ako mi pokažeš mrtvaca!- Otac i majka su se začuđeno pogledali, a otac je, na koncu, samo slegnuo ramenima: – Dobro, ići ćemo, obuci se.- Trsatsko groblje… Kao klinac ne razmišljaš da bi jednom i sam mogao postati stalni stanovnik tog mjesta. Zanimljivo je kako se na grobljima uvijek u gustim krošnjama skriva zlokobni ćuk pozdravljajući namjernike koje se ondje zateknu. Potrčao sam prema hrpi konopa razbacanog i prljavog od zemlje i veselo potegnuo jednog za raspleteni završetak na što je otac viknuo – Ne diraj to! -, kao da se radi o bombi . – Zašto? – uplašeno sam ga pogledao. – Zato jer s tim konopom spuštaju sanduk u zemlju. – odgovorio mi je nervozno. I dalje sam grčevito stiskao kraj konopa zamišljajući kišu i dva grobara ružnih istrošenih lica kako usporeno koračaju i nakon obavljenog posla nemarno bacaju upravo taj konop u lokvu prljave vode. U sljedećem trenutku zgrabio me za ruku i konačno sam ispustio konop na zemlju. Žurnim koracima krenuli smo prema mrtvačnici. Otac je bio sve nervozniji i stalno se osvrtao oko sebe, bojeći se valjda da nas netko ne primijeti. Otvorio je masivna smeđa vrata i poput lopova ušuljali smo se unutra, a ispred nas su se nalazila mrtvačka kolica na koja je bio položen lijes. Danas znam da je bio jako jeftin. Znam to jer sam dugo godina nakon toga u rukama imao katalog iz kojeg sam i sam trebao izabrati jedan, a jedine riječi koje su tada dopirale do mene bile su: – Gospodine, ovaj spada u jeftiniji cjenovni razred i izrađen je od…- Baš kao da sam u robnoj kući. Sjećam se tupog i profesionalnog pogleda prodavačice koja je ispred mene raširila katalog mrtvačkih sanduka kao da se radi o tortama. U tom trenu trebao mi je samo suosjećajni pogled, razumijevanje ali ništa od toga nisam osjetio… Samo jebeni katalog sa karakteristikama materijala od kojih je izrađen. Zurio sam u taj kovčeg na kolicima. U fini saten na kojeg je bio položen. Možda je saten bio ljubičast? Možda… A možda sam samo nesvjesno želio dati značaj prizoru u kojeg sam se zadubio? Ne znam ni sam koliko sam zurio u sanduk. Mislim da bih dovijeka kao u transu mogao zadržati taj prizor pred sobom. Otac je tiho i nervozno prozborio: – Eto, vidio si… Idemo sada. Odlučno sam ga pogledao odmaknuvši se na korak od njega i drsko odgovorio: – Ne dok mi ne pokažeš mrtvaca. Uočio sam strah u njegovim očima ali ipak je još jednom osvrnuvši se oko sebe prišao sanduku i pomaknuo poklopac. Zasigurno je bio težak jer je bolna grimasa prekrila njegovo lice. Prišao sam bliže, strah za mene nije postojao. Unutra je ležalo tijelo nekog starca. Mogao je imati preko osamdeset godina, a poluduga i potpuno sijeda kosa valovito mu se spuštala od iznad ušiju prema zatiljku. Iako je ležao ispod lagano zamućenog najlona nalik baš na onaj kojim je majka znala prekrivati rublje prije nadolazeće kiše, vrlo jasno sam na njegovom licu mogao razaznati spokoj. Gotovo da sam mu zavidio na smiraju. Možda se na njegovom licu šepurio i samozadovoljni osmjeh. Bar se meni tako činilo. Tko zna koliko bih dugo mogao tako nepomično stajati, upijajući taj prizor. Zamišljao sam opet scenu u kojoj one dvije grobarske spodobe nakon obavljena posla bacaju konop u smrdljivu blatnjavu lokvu. Otac je žurno krenuo prema lijesu i nervozno vratio poklopac na mjesto. Lice mu je odavalo strah i nelagodu. Pogledao me je tupim pogledom i drsko prozborio: – Sutra ideš kod zubara!-

Autor: Predrag Šneler

 fragment iz romana Navrati ON ponekad

Ilustracija: Mario Matković