16 dec NAŠE PRVO BOŽIĆNO DRVCE

Već je uveliko decembar i bliži se kraj još jedne godine. Mnogi će reći “hvala bogu da je tako” jer je ova godina mnogima bila teška. Zadesile su nas mnogobrojne nesreće, od kojih je, možda,  najveća bila ona u maju kada su se dogodile strašne poplave.

Za manje od sat vremena, naš cijeli grad je bio pod vodom. I tako danima. Ni struje, ni vode, ni kontakta sa najbližima. Tada nam je najvažnije bilo samo da su svi živi i zdravi i na sigurnom. Sve svakodnevne brige i problemi koji nas tište, krupne svađe i sitne razmirice, odjednom su postale nevažne i smiješne.
Šteta što je ta naša svijest iščezla sa prvim povlačenjem vode i što smo opet nastavili po starom.

Prvi dani januara poklonili su nam prazno i olovno nebo. I maglu. Mnogo magle.
Sjećam se da je naša Julija početkom godine napisala: “Možda nam godina nije slučajno počela maglom. Možda ne treba da vidimo šta nas čeka.“
I ne treba!

U životu svakog od nas postoji period kada bivamo nošeni divljim talasima i period kada uplovljavamo u mirnu luku. Ali isto tako postoji i period postajanja, vrijeme kada naše staro JA treba da umre kako bi se rodilo novo. To je za mene bila ova godina.
A nijedno rođenje nije bezbolno (pogotovo ne ono koje prije svega zahtijeva umiranje).
I sam proces postajanja je nešto što se ne događa preko noći, nego traje danima, mjesecima, godinama. I niko vam ne može obećati da će vam se rezultat na kraju svidjeti, ali sam proces je neizbježan i morate kroz njega proći.

Bila, vidjela, prošla. Preživjela. Rastavila se na hiljade komadića i ponovo sastavila.
Nova JA. Od istog materijala.

A onda su me zatrpale obaveze. Počela sam da se gubim u vrtlogu koji sam sama kreirala. Našla sam se u nekim starim/novim ulogama, ali ne znam da li sam se baš snašla.
Ili samo mislim da nisam. Možda sve to i treba da bude baš tako.

Svi mi čekamo da se kockice poslože kako bismo uradili nešto, kako bismo se pokrenuli, kako bismo konačno bili srećni. Još samo ovo, još samo ono… E pa, dragi moji, znate šta? Sve kockice se nikada neće posložiti. Ili ako se i poslože, to će biti samo na jedan tren. A zatim će nastaviti da se komešaju. Jer cijeli svemir je stalno u pokretu. Nije ni čudo što nismo srećni kada stojimo u mjestu. Nismo drvo.

Od drveta je zapravo i počela sva ova priča.
Od mog i njegovog prvog božićnog drvceta.

Danas smo išli u kupovinu i zajedno ga odabrali, donijeli kući i ukrasili.
Nije u našim životima sve na mjestu, daleko od toga.
Prije bih rekla da ništa nije na mjestu, osim tog drvceta u koje trenutno gledam.

Ali blažen i spokojan je ovaj trenutak kada to što nismo zadovoljni poslom koji radimo, što imamo koji kilogram viška, možda, i što nas nervira neprekidno sivilo i što već danima žeđamo za suncem, pada u sjenu božićnih sijalica, dok nam glas iznutra šapuće da sve teče i mijenja se, pa tako moramo i mi, i da tu uopšte nema ništa loše i da novi dan, kao i Novu godinu pred nama, treba da prihvatimo kao dar i priliku za novi pokušaj.
Jer džaba nam Nova godina ako mi ostanemo stari.

A što se kockica tiče, najgora odluka koju možete da donesete je da čekate.
Morate stalno pokušavati. Iznova i iznova. Ni Rubikovu kocku niko nije složio iz prve.

I da, teško je sve to kad si sam. U dvoje je lakše. 😉

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: favim.com