Naš rekvijem

Ako mogu da tvoji dodiri smire ovu buktinju gneva u mojoj duši, voleću te do smrti. Ako smo spojeni dlanom o dlan dok ti recitujem Tagorea, voleću te. Uspeš li da razgoropadiš ovo usahlo i izmrcvareno srce, i ovu dušu popljuvanu i ižvakanu svakojakim budalaštinama, tvoj sam zauvek.

Uspeš li da budeš moja nota mira, u kompoziciji bura i problema, predajem ti se. Ja nisam taj neko o kome maštaš, dok spavaš naga na mesečini, ali biću tvoj, obećavam. Ja nisam stihija ja sam bura, umiri me dodirima i tvoj sam.

Tako mi noćas nedostaješ, da ti poljubim vrat dok treperiš i topiš se pred vrelinom moga daha na tvom vratu i nedrima. Dok se boriš sa ljubavnim demonima ne želeći da mi priznaš da smo osuđeni na ljubav, i dok te odaje onaj uzdah zadovoljstva.

Tako mi trebaš, da te samo dodirnem, pomirišem i osetim. Da sam još uvek živ, kraj tebe.

Umro sam Višnja.

Kroz moje pesme i stihove, ovo je naš rekvijem. Gubim se pred belinom njenih nedara koja ni malo nisu kao tvoja. Dođi, ako možeš da samo još večeras budeš moja ljubavnica i drug, biću tvoj. Kunem se onim najsvetijim, našom ljubavlju, kojoj pišem ovaj rekvijem.

Noćas sam po hiljaditi put umro a duša mi počiva na tvojim stihovima, oprosti mi, ostao sam slabić. Bez imalo volje da nešto promenim. Zato mi je lakše da ti jednostavno posvetim ove redove. Ako nešto osetiš na levoj strani grudnog koša dok ovo čitaš, to sam ja. Ponovo sam se ušunjao na najlepše mesto na svetu, između tvojih grudi.

Višnja, ovaj rekvijem je moj oprost. Od nas, za nas.

Autor: Nemanja Tonić

Foto: flickr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.