26 jan Miholjski tren

Hodam ulicom, živom i nemirnom. Bezbroj osoba, lagano odjevenih, probijaju se kroz ljudsku rijeku, koje je ovo neobično i varljivo Sunce izvuklo iz vlažnih i ustajalih prostorija. Jarko i prkosno, diglo se visoko, pa naoružano snagom prsi svoju moć i zrake usmjerava čak i tamo gdje dugo dospjeli nisu. Ljudi kažu „kratko ljeto pred zimu“, meni draže reći „Miholjsko ljeto“. Onda kada svi zaborave na njega, kada ubjede sami sebe da je sa njim gotovo, kada ga otpišu, on se tada vrati jači i snažniji. Spreman zadržati tron na koji se već navikao i koji je postao dio njega. Kao da svima želi reći da je nebeski svod još u njegovim rukama. Svi ga vole, svjesni da su ovo posljednji trzaji onoga što im život znači, bezuslovno ga upijaju i daju mu se u cijelosti.

Tiho i polako provlačim se kroz gužvu, pa iskradam prema šumi. Tamo je mirno, svijet je nešto ne voli a meni vremenom postaje sve draža. Evo je, opet, na istom mjestu, tiha i mirna. Nečujno je promjenila ruho. Još prije neki dan imala je zelenkaste odore, koje su je krasile čitavo ljeto, a danas, danas nova i meka, odjevena crvenkasto-zlatnim pokrivačem, bila je još ljepša. Htjedoh samo proći putem, podno nje, pa se predomislih. Akvarel boja me ne pusti da tako lako odustnem od toga. Svakim novim treptajem, nudio je pregršt nove ljepote, koje ljudsko oko mora vidjeti. Nadražena čula, prenijela su se i na usne, koje se bez riječi razvukoše u osmijeh, gledajući život ispred sebe. Usudih se, nastavih dalje. Dubina lisnatog tepiha, koji je prekrio šumski put, bio je satkan od najljepših jesenjih vijesnika osvjetljen, onim jakim, miholjskim suncem. Bio je savršen, bez mane. Skalu boja, koju priroda stvori, ljudi nikada napraviti neće moći, zato sam volio ovaj put, put prirode. Svaki novi korak, stvarao je šum, a svaki šum pričao bi kratku i tajanstvenu priču. Svoju priču. Zborio je o sebi, dok je još bio pupoljak, o kiši – koja ga je pojila, o Suncu – koje ga je grijalo, govorio je i o drvetu – koje mu je bilo oslonac kroz život, o vjetrovima – koji su ga šibali, o ljudima – koji su se smjenjivali. Nastavljao bi priču o vremenu – koje je prolazilo, o danima, o noćima… Požalio bi se na sve slabije držanje, otimanje, iskakanje i na kraju… pričao bi o svom veličanstvenom letu, o trenutku kada je napustio drvo i utočište potražio ovdje, gdje se i sada nalazi i gdje če ostati do kraja vijeka. Uzdahnuh duboko pa pomislih na čovjeka i njegov život, spojih ga sa listom pa se zapita, da li smo i mi samo mali list na velikom drvetu? Ta misao me obuze… Pa zar se i mi ne rađamo kao pupoljci, odrastamo uz nečiju brigu, poji nas voda, grije nas Sunce, vrijeme nam prolazi, starimo, kopnimo, venemo, padamo, umiremo… Evo ga, gledam kako još jedan junak odlazi u istoriju, tamo na ono mjesto koje je mjesecima potajno gledao, po nekada i znatiželjno, ali nikada toliko žarko da bi se spustio do njega. Žut i po malo uvijen, viorio se visoko u zraku, pa čas tamo – čas amo, plesao je svoj posljednji valcer u zraku, prepušten vjetru i siguran u sebe. Njegov pad prolazi mirno i neopaženo od svijeta. Kladim se da krupna gospodja koja, s popriličnim naporom, vuče muzgavo dijete i ne primjećuje da još jedan junak prirode završava svoju misiju negdje gore, te se oprašta od toga i sprema za nešto drugo. Lagano se spusti, te ga dočekaše bezbroj braće, koji spremiše utočište za njega, a on padom jako raširi ruke, ne bi li što udobnije dočekao svog sljedbenika, čiji je valcer već odavno trajao. Sageh se tako nisko i uzeh jednoh od njih. Svi su bili slični, a opet tako različiti, pažljivo i lagano, smjestih ga u džep kaputa. Povjetarac zaduva, trgnuh se iz misli pa nastavih dalje, prema rijeci. A ona, ista, nježna i brza, sve u jednom. Sve je isto i sve drugačije. Promjenila je svoj okvir koji je do skoro činilo šareno cvijeće, što se prostiralo duž njenog korita. Te pitome biljke zamjenila je trava, koja oštro i ponosno stoji uspravno – poput najodanijeg čuvara. Negdje na sredini rijeke spazih jato patki. Majka je svojim mladuncima pokazivala nove pokrete, koji su oni, mada nespretno i smiješno, mnogo puta ponavljali. Njeni ponosni pokreti bili su ravni plesu balerine a opet, budno majčinsko oko ni jednog od njih nije ispuštalo iz vida. Ponovo vjetar, uvukoh ruke dublje u džepove vremešnog kaputa, pa nastavih dalje… Tu primjetih dvoje mladih, na parkovskoj klupici, nešto pričaju, pa se ona ljuti, pa je on grli, pa se smiju i šapuću, dugo. Ali, tako tiho i nečujno da mi se čini kako ni sami ne mogu čuti šta jedno drugom žele reći. Pitah se zašto, a onda u jedan mah, shvatih kako su njihova srca toliko blizu jedno drugom i snažno povezana, pa bi svaki jači zvuk, njima bio nepodnošljiv. Što tiše prođoh pored para, ne želeći remetiti njihov svijet, niti poljuljati oazu mira, koju dugo stvaraše. U taj mah sletiše i dva vrapca, i oni nešto cvrkuću, pa sad jedan – sad drugi, ispunjavaju prostor oko sebe, najljepšom prirodnom pjesmom. Svakim novim oglašavanjem stvarali su novu radost, koju su svi prisutni bezuslovno upijali. Na drugom kraju klupe, sjedila je starica. Nježna i krhka poput leptira. Njen pogled, prožet mirom i spokojem, lebdio je negdje tamo, iznad rijeke. Dugačkim licem vukle su se duboke brazde vremena, satkane danima dugog i teškog života. One ne bijaše nove, niti svježe a bilo ih je mnogo. Svaka linija, crta i udubljenje na njenom licu imalo je svoju priču. Jedne o sreći, druge o ljubavi, treće o patnjama, životu, vremenu… Breme godina ostavi svoj trag i poput pijavice ureza u njeno lice više riječi nego što bi moglo da stane u najveću knjigu ikada napisanu. Ipak, starica je zračila mudrošću, a svaki njen pokret bio je opčinjen spokojnošću i dobrotom, sa blagim osmjehom na licu, predstavljala je utočište mira i vedrine. Njena duga i prosijeda kosa talasala se, razigrana jesenjim povjetarce, koji ju je milovao, pa nošen njenim vlasima izvijao po koji pramen. Skoro se srodila se tom parkovskom klupom, koja je bila izdržljiva koliko i njen redovni posjetilac. Njeno tijelo bilo je blago pogureno i savijeno, ali iz njenih modro-plavih očiju, još su šibale munje mladalačkog pogleda, željnog života, mladosti i ljubavi. Primjeti da je posmatram, pa mi se slabašno osmjehnu uz blagi pokret glavom, odgovorih joj na isti način, što srdačnije mogoh. Htjedoh joj prići, čuti njenu priču, njen put, snove i život, ali se uplaših da bi to poremetilo ovaj mir, koji je obuzeo sva moja čula. Nastavljam dalje, a ona ostaje zamišljena i sjetna, zagledana u po koji talasić, koji bujica vode, nespretno stvarala duž rijeke. Vjetar se poigra sa oblakom i bez mnogo napora izmigolji se preko Sunca, pa sve dobi neki novi obris. Dan je polako odmicao, sve je gubilo sunčani prah i postojalo uobičajno i prosječno. Svjetlosni i manje svjetlosni trenuci, pratiše me duž cijelog puta. Laganim hodom koračao sam dugim i krivudavim pločnikom. Tada me obuzeše sjećanja, pomislih na čovjeka – na prirodu, sjetih se i priče o listu, pa se nasmješih, provjeravajući unutrašnjost džepa, pa se obradovah kad ga osjetih pod prstima. Te stvari ne dadoše mi mira, te mi opet na misao dođe sjet i tome kako je sav čovjekov život šetnja kroz jedan, sunčan i manje sunčan, dan univerzuma. Sa svojom srećom, tugom, suzama i svim onim padovima, snovima i dječačkim krvavim koljenima… Nekada su me takve misli plašile, pa navodile na duga i teška razmišlajnja. Danas me raduju, uvijek su prisutne i rado im se vraćam. Dajemo jedno drugom šta imamo, ja njima vrijeme – oni meni trenutke… Ubrzo se nađoh u bašti omiljene kafane, u kojoj sam, uz blagi huk vjetra i uobičajnu dječiju graju, popio svoj poslijepodnevni espresso, letimično bacajući pogled na, već stare vijesti, dnašnje dnevne štampe. U tom trenutku i Sunce zadje iza brda. „Odavde se najbrže kupi“ – promrmljah sebi u bradu. Udahnuh topao vazduh još par puta i zadržih taj osjećaj u sebi. Svježina se provuče kroz kaput, pa pronađe svoj put do tijela, u taj čas stvori osjećaj zebnje i studeni. Spušta se noć, a meni utisak još ne popušta. U masi opet čujem „topao dan pred zimu“, meni draže reći „miholjski dan“

Autor: Boris Petrović

Fotografije: pinterest.com