14 apr Melek
Tišino moja…
Hajde, priđi mi. Da zajedno oslušnemo valove tame.
Čuješ li? Tamo negde daleko gde se ljube zora i noć, tamo sam. Dozivam te.
Tišino.. trebaš mi.
Hajde dođi.
Hoćeš?
Hajde molim te…
Zagrli me.
Pripadaj mi, da ti pripadam.
Samo me pusti, da proniknem u tvoje oči, i spoznam njihove čari.
One su mit koji traje vekovima.
O tome kako oseka kroti talase.
Istorija se utapa u budućnost.
Prošlo u sadašnje.
Kako vreme stoji.
A mit traje.
Tišino, hajde pričaj mi o sebi.
Miluj me glasom, kao pogledom.
Ajde, oko tvoje.
Vreme stoji sa pravom osobom.
Tišino, još uvek je kazaljka na petici, jesi li ti možda svojim pogledom zaledila kazaljke?
E pa neka si.
Rekli su mi, pokušaj da oslikaš tišinu.
Probao sam, ali nisam uspeo.
Nisam smeo. Šta ako te otkrijem? Šta?
Kome onda da trčim u sklonište?
Prolazio sam ulicom, i ugledao nekog starca kako prodaje stare fotografije.
Zastao sam pored jedne, i pitao ga šta predstavlja. Pomenuo mi je da je nastala od zabranjene ljubavi Stojana i Ajše.
Na slici je bila devojka u beloj haljini, sa prozirnim očima.
Pitao sam ga, kako se slika zove?
Odgovorio je: MELEK.
Jer je slika stradanja ljubavi, prineta na žrtvu vremenima što slede. Kao opomena, da ljubav ne poznaje granice.
Melek, odzvanjalo mi je u ušima…
Kupio sam sliku.
Melek.. Melek.. Melek.. – ista je kao i ti.
Autor: Nemanja Tonić
Nema komentara