Melek

Tišino moja…

Hajde, priđi mi. Da zajedno oslušnemo valove tame.

Čuješ li? Tamo negde daleko gde se ljube zora i noć, tamo sam. Dozivam te.

Tišino.. trebaš mi.

Hajde dođi.

Hoćeš?

Hajde molim te…

Zagrli me.

Pripadaj mi, da ti pripadam.

Samo me pusti, da proniknem u tvoje oči, i spoznam njihove čari.

One su mit koji traje vekovima.

O tome kako oseka kroti talase.

Istorija se utapa u budućnost.

Prošlo u sadašnje.

Kako vreme stoji.

A mit traje.

Tišino, hajde pričaj mi o sebi.

Miluj me glasom, kao pogledom.

Ajde, oko tvoje.

Vreme stoji sa pravom osobom.

Tišino, još uvek je kazaljka na petici, jesi li ti možda svojim pogledom zaledila kazaljke?

E pa neka si.

Rekli su mi, pokušaj da oslikaš tišinu.

Probao sam, ali nisam uspeo.

Nisam smeo. Šta ako te otkrijem?  Šta? 

Kome onda da trčim u sklonište?

Prolazio sam ulicom, i ugledao nekog starca kako prodaje stare fotografije.

Zastao sam pored jedne, i pitao ga šta predstavlja. Pomenuo mi je da je nastala od zabranjene ljubavi Stojana i Ajše.

Na slici je bila devojka u beloj haljini, sa prozirnim  očima.

Pitao sam ga, kako se slika zove?

Odgovorio je: MELEK.

Jer je slika stradanja ljubavi, prineta na žrtvu vremenima što slede. Kao opomena, da ljubav ne poznaje granice.

Melek, odzvanjalo mi je u ušima…

Kupio sam sliku.

Melek.. Melek.. Melek.. – ista je kao i ti.

Autor: Nemanja Tonić

Tags:
Nema komentara

Ostavi komentar