12 jan MAGIJA
Skidam ti zvezde sa neba,
ili se to samo pijan kačim na luster?
Ne sudi o meni po broju praznih flaša na stolu,
ne pitam ni ja tebe,
za godine i kilograme.
Stolice su podignute naopako
osim ovih na kojima sedimo.
Noći su preduge
sa premalo uspomena,
jedino čega se sećam
je da tvoje gaćice
padaju lako kao golovi u holandskoj drugoj ligi.
A možda nijedna čaša nema dno?
Znaš,
postoji mnogo pića koje niko ne pije
mnogo grana na koje ptice ne sleću
mnogo laži koje jedno drugom nismo rekli
a malo istine koju mrzimo.
Ono mesto gde smo se upoznali,
zamisli,
sada je prodavnica pogrebne opreme.
To mora da je neki znak.
Kažeš da nisam ona osoba u koju si se zaljubila,
nisi ni ti više draga onako vesela
Ili samo nisi,
dovoljno pijana.
Moj Džek Denijels mudro ćuti,
gleda,
kako se Džoni Šetač
neprijano oseća
sa dve kocke leda u tvojoj čaši.
Razvodenila si piće,
isto kao i našu ljubav.
Trgujemo dušom.
Delili smo srca na deo za ljubav,
i deo za nešto drugo.
Tada smo i izgubili.
Ovo će nas sutra boleti,
kao nikada pre.
Zato nalivam nam po novo piće.
Nastavljamo da pijemo.
Neka magija,
potraje makar još malo…
Autor: Vojislav Vukomanović
Fotografija: favim.com
Sorry, the comment form is closed at this time.