Ljubav smo.

Pre nekoliko večeri ona mi je poslala poruku da je definitivno sigurna da će do kraja života biti sama. Čak je na kraju navela da se pomirila sa tom činjenicom.

Sinoć, druga ona, je takođe rekla da ako joj je suđeno, da bude sama, da to prihvata. Posvetitiće se karijeri, biće uspešna žena.

Meni koja u ljubav verujem, takvi zaključci nisu bili realni.

Odzvanjale su mi reči u glavi.

Odzvanjaju mi i sada.

Odzvanja mi činjenica da će neko dozvoliti sebi život bez ljubavi.

-Doći će već neko, možda nije tvoje vreme?

-Kasno je, imam dvadeset i pet, jako kasno.

-Neki ljudi i u pedesetoj dožive ljubav. Ne može da bude kasno.

U svetu ljubavi ne volim reč borba, ali akcija je možda prava.

Dopustiti sebi da ljubav otopi granice ponosa, najbolja je formula.

Tačno je da postoje one koje čekaju da im prvi priđe muškarac-gospodin sa manirima, ali i na da mi je da da neki znak. Da pokrene stvar.

Tačno je da svi očekuju romantiku, ali zar nije ključ na primer u pogledu koji dopušta nekom da ti priđe.

-Zašto se za početak ti malo ne potrudiš?

-Kako da se potrudim, ja nisam takva, uostalom muškarac je taj koji treba da se potrudi i prvi javi. Možda sam ga samo precenila i on je postao moja iluzija

-A da budeš iskrena prema svoji osećanjima, njima duguješ, duguješ to sebi. Niko ti neće ulepštati život ako to sama ne uradiš.

-Lako je reći, a teško učiniti.

I uvek se na tome završi, a nezadovoljstvo raste. I nesigurnost takođe. Godine odlaze. Stariji kažu najlepše.

Kada se ljubav desi, zar je važno ko je prvi počeo? Ko je koga prvi startovao?

Bitno je da su zajedno tu na cilju (ili da zajedno idu ka cilju). Ka najlepšem mestu na svetu. Ljubavi.

Kad sam ja u pitanju stvari su kristalno definisane. Uvek sam znala koga želim, šta želim i žašto želim. I nikada nisam pristajala na manje. Na ono što nisam verovala da je ljubav.

Govorili su mi da preterujem sa ciljevima, osobinama, da tako nikada neću naći svoju ljubav.

Znala sam. Naći ću je. Jednog dana, naći ću je.

I jesam.

Jesam, jer nisam sedela skršetih ruku kada sam ga upoznala.

Kada mi je aorta abdominalis zakucala tako snažno i pomerila ceo svemir iz ose.

Znala sam da je nešto mnogo važno kada sam se tako osećala pri tom susretu.

Sada znam da su se tada naši svemiri susreli i dotakli.

Postali jedan veliki.

Dovoljan za nas.

Dovoljan da bude važan.

Nisam dopustila da me to tek tako prođe.

Uzela sam akciju u svoje ruke.

Uzela sam ga čvrsto za ruku.

Uvukla sam mu se pod kožu.

Urezala čvrsto u srce.

Bez mogućnosti da kaže ne.

Bez izgovora da ja to ne mogu.

Sa željom da je ljubav za njega.

Sa željom da je ljubav za nas.

Verovala sam.

Poštovala sam svoje emocije.

I imala sam sreće.

I ljubav smo.

Autorka: Emilija Jocić

Fotografija: favim.com

ljubav.smo.blacksheep.rs

1 Komentar
  • Pingback:Blacksheep.rs | Ljubav je luksuz, Ljubice
    Objavljeno 12:16h, 26 avgusta

    […] Ne vidi ona kako sam se savila kao kifla! Ostaviću zdravlje u onoj kancelariji. „Ljubav je luksuz, Ljubice, nije to za običan svet.“ E pa, nije ni Ljubica obična!– glas joj je […]