Ljubav moja ne – prava

Sve prave ljubavi su tužne. Ili barem tako kažu pesme. Sve prave ljubavi su nedoživljene, prekinute u koraku i snu, neispričane priče, nedosanjani snovi.

Ima nešto u tome, u toj misteriji nedoljubljenog para, kada dvoje razvoji sudbina, drugi, okolnosti. Šta bi bilo, da smo samo…

Ako kojim slučajem u zlo doba uđete u kafanu videće da čaše najlakše pucaju na takve pesme. Prosto same lete iz ruku, zbog one, nepreboljene. Zbog krivice. Zbog kajanja.

I uvek me je nekako strašno pogađalo kako se lakše piše i lepše peva o onome što više biti neće. O onome što prošlo je.

Morala sam da sačekam izgleda da se potpišem ispod mnogo takvih priča da bih otkrila trik.

O bolovima se piše. O onim preležanim, o onima koje žalimo, o onima koje smo iz ruku ispustili. O onima za koje znamo da se nikada neće vratiti.

A ako nam se desi, ako nam se slučajno desi da takvu osobu zadržimo uz sebe onda ne pevamo i ne pišemo. Onda nema te čaše koja vredi da bude slomljena.

Onda radimo nešto potpuno drugačije.

Onda živimo.

I svaki dan je sam za sebe priča, pesma i magija.

Kada kažete da patite, to vam niko ne može osporiti. Ako ogolite slomljeno srce, možda dobijete i turu u kafani.

Ali, ako kažete da ste srećni…

Sreća je jedna čigra, mala i prevrtljiva, koja se teško stiče i lako gubi, koju ljudi ne cene kada je imaju, koju ljudi odbace kada je steknu, ona je neuhvatljiva, hirovita i beskrajno prelepa.

Zato je velika stvar reći da je imate.

I zato je mnogo lakše reći da ste je zauvek izgubili.

To je tako poetski i boemski, tako elegantno i konačno.

Jer imati je znači boriti se za nju, svakodnevno, znači graditi i raditi ne kuću već dom, ne odnos nego skrovište.

Mogu ja, mogu da kažem – ja njega volim do meseca.

Ali ko onda može da se saoseća sa mnom?

Sreća se deli, sreća se osmesima razmnožava, sreća poraste do krova sa svakim blagim pokretom upućenim nama.

Ali, to ne može svako. Da zbog vas bude srećan. Ali svako može da razume bol i svako može sa vama da pije.

I ja mogu da kažem da je jednom bila jedna nedelja kada je i boga mrzelo da ustane da napravi svet a ti si ostavio to što si radio i ustao da meni spremiš palačinke.

Mogu da kažem da si jednom podigao svoje zidove toliko visoko da nisam mogla ni da provirim svoju tršavu glavu preko njih da bi me onda nazvao i rekao da sam ja tvoje blago i nešto najvrednije što si ikada imao.

Mogu da kažem i kako svaki put kad  život pred nas prostre neku prepreku svi moji strahovi ponovo isplivaju na površinu, i pretrnem kao da je sve kula od karata a najavili su oluju. Ali ti tako nonšalatno pokažeš da nema za nas nesavladivog, da nemam drugog izbora nego da papir pretvorim u čelik i smejem se.

Ali, o tome se ne priča.

Ljubavi moja ne – prava.

Autorka: Danica Martić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.