KORIJENJE

Predblagdanski ugođaj zavladao je „gradom koji teče“. Raznobojne lampice i dekoracije zovu nas sa svih strana i prije negoli pogled usmjerimo prema najblještavijoj već nas zaslijepi još raskošnija i sjajnija od one prethodne ne dopuštajući nam da zapravo zastanemo sekundu i uživamo u prizorima koji nas okružuju. Korzo je nekako tiho, pusto i samo nekoliko pari nogu žurno koračaju prema uredskim bespućima. Ono što se sada čini tako važno i neodgodivo još jučer je bilo besmisleno i iluzorno a sutra neće ni postojati. Nedavno sam pročitao kako između nekadašnjih i današnjih „robova“ zapravo i nema razlike. Daju nam točno toliko da se sutra ponovno moramo vratiti po još i zahvaljivati milostivoj sudbini što nam je uopće dala priliku da se vratimo. Konzumerizam u punom zamahu. Posjedovati i kupiti novo, novije. Prošetati pored božićnog drvca osrednje visine i pokazati najnovije a korak dalje već prastaro. Drvce je osrednje visine s obzirom na veličinu grada a kad smo već kod toga kolika je zapravo veličina našeg grada? Mjeri li se ona statističkim demografskim podatkom? Mjeri li se u kvadratnim metrima, kilometrima? Mjeri li se možda snagom vjetra ili tišinom mora?
korjene.blacksheep.rs
Početkom tjedna odnosno u ponedjeljak pažnju mi je privukao simpatični starčić ili se možda ispod te silne nepodšišane brade krije sredovječni neznanac. Uočio sam ga u prolazu nasuprot „Filodrammatice“ kako bezbrižno drijema na cjelokupnoj imovini koju posjeduje. Da ne bi bilo zabune radi se o pokretnoj imovini. Točno dvije velike torbe iz kojih izviruju raznobojne majice ne manje vrijedne od najnovijih koje su prošle Korzom. Lice mu nije odavalo nelagodu zbog pomalo neugodne jutarnje svježine dapače starom dekom pokrio je samo noge. Nimalo mu nije smetao glasan razgovor između barskog osoblja udaljenog samo nekoliko metara. Gotovo da bih se na trenutak zamijenio s njim i preskočio sva ona prizemna ogovaranja kojih ću se naslušati do kraja radnog vremena. Ipak cijeli prizor izgledao je pomalo nadrealno, namjerno izostavljam riječ bešćutno jer izborano lice mu je u pravilnim vremenskim intervalima mijenjalo boju ovisno o trenutno upaljenoj lampici. Pod zelenom je izgledalo tako bolesno i ispaćeno, pod žutom tako spokojno, pod plavom promrzlo a pod crvenom nekako u skladu s mojim. Gotovo da sam osjetio neugodu zbog svih onih nepotrebnih stvari koje sam kupio ove godine i koje me sada podsjećaju na činjenicu da sam i sam zarobljenik životne matrice. Tijekom dana nekoliko puta sam pomislio na njega ali ne više iz sažaljenja nego iz zavisti. Pomalo sam nastojao idealizirati njegovu situaciju u smislu neba kao zvjezdanog pokrivača i golubova kao iskrenih prijatelja. Tijekom noći kako je hladnoća stiskala nisam više bio siguran da su zvijezde najbolji izbor pokrivača. U utorak sam kao i obično u 6.25 sišao na stanici kod „Žabice“. Volim prošetati „Korzom“ rano ujutro i uočavati detalje na zgradama koje inače ne bih zamijetio tijekom popodnevne gužve. Zamišljam tada prizore gradske šetnice iz dana kad sam još bio dijete i kada je još bila popločena neujednačenim masivnim kamenim pločama. Iako nisu bile tako savršeno simetrične i ugodne za hodanje zračile su nekim posebnim, primorskim štihom. Gotovo da su mirisale na more a galebovi u niskom letu podsjećali su me da ne sanjam otvorenih očiju i da je more zaista duša ovog grada. Danas više nemam taj osjećaj. Iskreno, kad prođem Ilicom i riječkim korzom osjećaj je isti. Savršeno simetrične, ravne, protuklizne, bezdušne ploče bez mirisa soli. Prolazeći pored „Filodrammatice“ skrenuo sam pogled prema onom prolazu nadajući se da ću ga uočiti gdje bezbrižno drijema i sanja uvijek isti san u kojem mu prilaze dobri ljudi i darivaju toplom šalicom čaja i kriškom savršeno mirisnog kuglofa. Sanja san u kojem nije bitno koliko posjeduje i koliko je velika rupa na njegovim hlačama. Sanja san u kojem ga pitaju kako zdravlje i treba li mu što. Nažalost nije ga bilo. Pomislio sam kako je sigurno našao prenoćište i kako je prizor beskućnika u ovom „gradu koji teče“ ipak nasreću samo raritet. Odjednom su mi lampice izgledale tako prekrasno i gotovo da sam se u potpunosti prepustio blagdanskom ugođaju. Upijajući jutarnju mirnoću udaljio sam se nekih stotinjak metara i iz sanjarenja me trgnula neugodna vika ispred „kraševog“ kafića. Onaj simpatični beskućnik mirno je sjedio na praznoj terasi s bolnom grimasom na licu držeći se za oba koljena. Sjeo je kako bi na trenutak odmorio noge. Konobar se poput lešinara nadvio na njega i povikao iz sveg glasa:
-Miči se odavde kad ti kažem! –Jesi li ti normalan?
Beskućnik se pokušao opravdati:
-Evo samo minutu da odmorim noge. Nemojte se ljutiti molim vas. Odmah ću otići.
Lešinar je osjetivši nadmoć još glasnije povikao:
-Ma čovječe miči se istog trena odavde. Pa ja moram zarađivati. Moram raditi. Što je tebi? Ljudi će doći na kavu.
Starčić ga je tužno pogledao i skrušeno uzeo nekakvu vrećicu s kruhom. Žurnim, šepavim koracima krenuo je prema obali a lešinar je nastavio neurotično brisati stolove proklinjući sve one koji će danas sjesti u taj kafić i dati mu priliku da si zaradi za novi mobitel.
Kolika je veličina grada? Mjeri li se ona u koracima koji će danas proći Korzom i demonstrirati svu platežnu moć? Mjeri li se ona u broju lampica postavljenih na pročeljima zgrada? Mjeri li se visinom božićnog drvca ispred gradskog poglavarstva? Mjeri li se kilogramima kolača koje ćemo ovih dana samljeti vlastitim zubima? U srijedu i četvrtak pokušao sam u dubini svoje duše naći odgovor na to pitanje i danas mi je konačno sinulo. Osjetio sam potrebu obići grob svog pokojnog prijatelja na Kozali i dok sam zamišljeno koračao držeći kćer u naručju pažnju mi privukao masivni korijen iščupan iz zemlje. Tajna je u snazi korijenja. Sa više ili manje uspjeha koračamo kroz život puštajući korijenje i taman kad pomislimo da smo se toliko učvrstili i da ćemo trajati dovijeka životne nas okolnosti kao od šale iščupaju i premjeste nekih pedesetak metara dalje a tada nas pamte samo po djelima. Nevjerojatna koincidencija ili nazovite to kako hoćete ali beskućnika sam sreo baš u parku pored groblja kako bezbrižno sjedi i kruhom iz one vrećice hrani golubove. Sunce mu obasjava izborano lice a oči pune životne blagosti i radosti prebiru po krilatim prijateljima. Samo nekoliko metara dalje iščupani korijen koji je još jučer mislio kako će trajati zauvijek. Tako nevažan, tako bespomoćan, tako zaboravljen. Jedan usnuli „grad koji teče“ čeka novo jutro i svoju priliku za zaradu a šarene lampice pale se i gase u jednoličnom ritmu. Božić dolazi…Stotine nogu žurno koračaju misleći da puštaju korijenje…

Autor: Predrag Šneler

Fotografija: Predrag Šneler
Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.