04 sep Katarza

Uporno tražim brazilsku pticu
Bar da je vidim, samo na tren.

Da prhne iz niskog rastinja k’ nebu
Odsjajem krila mi zaslijepi oči.

Da gledam dok boli, da gledam i dalje
A nikad da vidim da li je stvarna.

Pa k’o da je tamo nije ni bilo
Ostanem nijem kad sleti u šumu.

Hvatajuć’ dah da mislim da sanjam
Dok sjajni mi trag ne otvori oči.

Umornih koljena klečim u blatu
Zagledam pero u hiljadu boja.

Tad nešto mislim ona je znala
Sve vrijeme bez nje ja bijah sam.

I kada se vratim u džepu do srca
Nosit ću pero k’o da je orden.

Pričat ću svima da vidjeh je tamo
Gdje nikada niko prošao nije.

Prošetati gradom i podići glavu
Smiješit’ se svakom ko krene ka meni.

Al’ svi će bit’ čudni i gledati dugo
Upiruć’ prstom u moje grudi.

Pred mene će stati stariji čovjek
Blagoga lica i tamnije puti.

U moje će oči uronuti svoje
Reći da ne znam šta su to ljudi.

Slušat ću kako se osmijesi prave
I riječi o peru garavih boja.

Moju će dugu oteti nebu
I reći da nikad ne bješe moja.

Hvat’o je vrane po bijelom svijetu
Mahniti pjesnik praznoga srca.

A starčev će smiješak odati tajnu
Jer niko od njih i ne zna bolje.

Jedino pticu šarenih krila
Srce u boji vidjeti može.

Autor: Adis Ahmethodžić

Fotografija: tumblr.com