19 jan KAKO SAM UPOZNALA POA I KAKO JE NASTAO “GAVRAN” (II DIO)

Jeste li čitali „Gavrana“? Mora da jeste. Ma, vjerujem da jeste. Ali ako ipak nekim slučajem niste, recite mi, molim vas, šta onda radite ovdje? Zašto uopšte čitate moj tekst? Ovdje vam nije mjesto. Ovaj tekst nije namijenjen vama. Nećete ga razumjeti. Ali ako vas ipak zanima šta u njemu dalje piše, molim vas da odvojite par minuta i da prvo pročitate „Gavrana“, pa onda slobodno nastavite dalje. I to prevod Antuna Šoljana, molim lijepo, u slučaju da vam vaše (ne)znanje engleskog jezika ne dozvoljava da pročitate poemu u njenom izvornom obliku.

E tako. Dobro. Baš lijepo od vas. Sad kad ste je pročitali, možemo da nastavimo.

Naime, 29. januara davne 1845. godine u časopisu po imenu „Evening Mirror“, u jednom jedinom stupcu koji se prostirao skoro duž cijele posljednje stranice, po prvi put je objavljena jedna od najpoznatijih poema ikada napisanih. „Gavran“ je ugledao svjetlo dana i donio Pou svjetsku slavu. U uvodu je između ostalog pisalo: „Nenadmašena u engleskoj poeziji… Urezaće se u sjećanje svakoga ko je pročita.“

I zaista jeste tako. Kada je jednom pročitate, nikada više je nećete zaboraviti. Nikad više. Progoniće vas i te riječi će vam odzvanjati u glavi još dugo, dugo poslije čitanja. Čak i nakon nekoliko godina.

Sam Po je tvrdio da u „Gavranu“ ama baš ništa nije proizvod slučajnosti ili podsvijesti, da je sve pažljivo osmišljeno jer je pjesmi pristupio kao jednom matematičkom problemu i išao korak po korak kako bi došao do konačnog rješenja.

„Većina pisaca, naročito  pjesnika, više voli da svijet misli kako oni stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa…”, kaže Po u svom kritičkom eseju „Filozofija kompozicije”, u kome dalje do detalja otkriva sam proces nastanka ovog savršenog umjetničkog djela. Ali čak ni tim činom razotkrivanja on mu ne oduzima ništa od njegove ljepote, niti je umanjuje na bilo koji način.

Po tvrdi da je prvo krenuo od namjere da napiše pjesmu koja će istovremeno odgovarati ukusu čitalaca i kritike, a zatim i od utiska koji želi da ostavi. Odredio je i idealnu dužinu pjesme, nekih stotinjak stihova („Gavran“ ih ima 108), kako bi se mogla pročitati u jednom dahu, jer kako on kaže „sva snažna uzbuđenja su po psihičkoj nužnosti kratka“. Za područje svoje pjesme odabrao je Ljepotu, a tugu kao njen najuzvišeniji izraz. Zatim je došao do zamisli o refrenu ili pripjevu. On bi trebao biti kratak, zvučan i pogodan za otegnuto svečano naglašavanje, što ga je uputilo na dugo „o“, kao najvažniji samoglasnik, i „r“, kao najbogatiji suglasnik. I tako mu se riječ „nevermore“ („nikad više“) sama nametnula. Stavio ju je u usta gavrana, tajanstvene i inteligentne ptice, koja će ju jednolično ponavljati. Kažu da je prva Poova zamisao zapravo bila papagaj, ali on bi bio isuviše smiješan i ne bi odgovarao mračnoj atmosferi koja vlada cijelom pjesmom, kao ni turobnim mislima koje opsjedaju našeg junaka. Gavran ima daleko svečaniju pojavu, misteriozniji je i efektniji jer sa sobom nosi i prizvuk neke zle kobi i zlosutnog upozorenja. A onda se Po zapitao: „Od svih tužnih predmeta, koji je, po opštem ljudskom shvatanju, najtužniji? Smrt – glasio je nesumnjiv odgovor.“ I tako je došao do zaključka da je „smrt lijepe žene neosporno najpjesničkiji predmet na svijetu, i isto je tako izvan sumnje da je o takvom predmetu najpozvaniji da govori ožalošćeni ljubavnik”. Njega je smjestio u toplu raskošnu sobu, prepunu drevnih knjiga i uspomena na onu koje nema više, a gavrana u hladnu i olujnu decembarsku noć koja će ga primorati da potraži utočište. I eto neminovnog susreta.

Čak je i sam gavran u početku smiješan našem junaku: „Al’ taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu…” On remeti njegov mir i narušava njegovu samoću. I mada  uspijeva da ga na trenutak zabavi i nasmije, naš ožalošćeni ljubavnik ubrzo počinje da ga posmatra kao sredstvo kojim će sam sebi zadati najstrašniji bol.

Po tvrdi da je poema nastala od kraja prema početku, da je prvo napisao 16. strofu (koja je i sam vrhunac pjesme), u kojoj naš usamljeni junak postavlja gavranu upravo to posljednje pitanje, pitanje koje ga najviše muči – da li će se sastati sa svojom voljenom Lenorom u Raju.

„Zli proroče, ne znam pravo, dal’ si ptica ili đavo,
Al’ u ime Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci dal’ ću u Edenu
Zagrliti svetu ženu, od koje me rastaviše,

Anđeosku tu Lenoru, od koje me rastaviše?“

On to pitanje ne postavlja iz razloga što vjeruje da ptica ima neke proročke sposobnosti. Ne. Postavljajući mu niz pitanja prije ovog, on se uvjerio da je „nevermore” jedina riječ koju gavran zna. On to pitanje postavlja zbog sladostrasnog uživanja u sopstvenom bolu i mahnitog zadovoljstva koje mu ono pruža.

U duhu pravog romantizma. Lijepo i uzvišeno je samo ono što izaziva beskrajnu tugu i što najjače boli.

Gavranovo „nikad više” mu se poput kljuna zabada u srce i on, potpuno shrvan  i nemoćan, pada u njegovu sjenu.

I tako je nastao „Gavran“.

Bar tako sam Po tvrdi.

A šta vi mislite?

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: deviantart.com