KAKO SAM IZMAŠTALA RASPUST

 

Alarm. Tačno je 7:20. Kapci su mi i dalje spušteni i kažiprstom pokušavam napamet da pritisnem stop. Telu i mislima je teško da sinhronizovano postupaju, pa odlučujem da se zadržim u krevetu još minut-dva. Razmišljam o starom satu koji smo imali i zvuku koji se čuo svaki put kada bi tata ustajao za posao. To je bio beli, neuništivi sat, donet „od preko“. Stajao mu je na noćnom stočiću tik uz glavu. Često sam se pitala zašto ga uopšte navija kad se najčešće budio pre njega, ili bi se mama probudila, pa bi ga gurkala sve dok ovaj ne shvati da nije vikend. Nedostaje mi taj zvuk i njih dvoje mladi.

Alarm. Tačno je 7:25. Pogrešno dugme. Otvaram oči i pritiskam pravo. Brzo se predomišljam i navijam alarm za još 10 minuta. U glavi i dalje čujem melodiju, a u stanu je jeziva tišina. Prezrivo korim sebe zbog te pesme, jer ne mogu da je se otarasim. Zapravo, ista mi se smučila još pre godinu dana, ali „ja sam uporan dečko“, pa idem do kraja, dok me ne ubije.

 

make-wish-blacksheep.rs

 

Alarm. Tačno je 7:35. Pritiskam dugme i poluglasno kažem „stoj“. Smejuljim se i pokrivam  malo lepše kao da se baš sad pripremam za spavanje. Odlučujem da pročeprkam po mislima od prethodnih večeri. U glavi su mi ljudi, gužva, kratak dah, cigarete, parfemi, muškarci lakog morala i na kraju umor.

Alarm. Tačno je 7:40. Treba mi raspust od posla. Treba mi odmor. U školi je to bar bilo lako. Jun je i ti samo baciš ranac. A sad nemaš šta da baciš. Osim vremena. Rasipaš ga lepo kao da nije tvoje. Ali ako opet bude škole hmmmm. Trebalo bi završiti i taj fakultet i zaposliti se kao profesor. U glavi su mi subota, nedelja, učenici, praksa, „Šala“, „Čekajući Godoa“, a i jul i avgust.

Alarm. Tačno je 7:50. Skačem kao da me neko polio hladnom vodom. Oblačim se i utrčavam po četkicu. Perem svojih tridesetak zuba laganim pokretima gore-dole kao da je vreme stalo, i tako nekoliko minuta. Shvatam da sam se zanela i istrčavam iz kupatila. Ne uključujem svetlo, stavljam puder, maskaru i pakujem stvari. „Lepota okom nije vidljiva“, tešim se i tako to.

Alarm. Tačno je 8:15. Zatrčavam se i u letu grabim telefon. Svoj. Pa sestrin. Pa svoj. Pa opet njen. Ona me samo nemo posmatra i nakon kraće pauze počinje da se smeje, dok ja uporno vičem – budna sam, budna sam. Objašnjava mi da je promenila smenu i da radi ujutru uz pokvarene komentare na moj račun. Kao „staviću sutra i svoj telefon tu kod tebe, čisto da se ne cimaš; približiću ti sto da možeš samo ruku da pružiš da mi isključiš alarm; glupo je da i ti uključuješ alarm kad imamo moj“ i slične budalaštine.

 

dreams-blacksheep.rs

 

Alarm. Tačno je 8:20. I dalje sam nepresušni izvor zajebancije. Pita me da li bih isključila i njenu dremku. Pokazujem joj beonjače i jezikom pipam nos. Ne može da bude pokvarenija od mene.

Tačno je 8:30. Lagano se krećem ka poslu. Definitivno mi treba raspust. Možda ova moja komunikacija sa alarmom ukazuje na stres, možda sam preterala, ko bi ga znao. Spuštam se niz stepenice i izlazim na parking. Trudim se da se ponašam rasterećeno i da uživam u jutru iako mi pomalo smetaju ovi glupi automobili. Udaram u retrovizor. Opsujem. I u trenutku shvatim da nema opuštanja.

ALARM!!!

 

Autorka: Sanja Janković

Fotografije: Art about

Nema komentara

Ostavi komentar