27 nov KAKO POZVATI CURU NA SPOJ

Hej! Bok!

Stojim pred tobom i gledam te kao da te vidim prvi put.

Tko sam ja? Što sam, znaš li? Ne budi zbunjena.

Ne znam ni ja, vješto si me okrenula oko moje osi i sve dok se smijem ne moram znati na kojem tlu stojim.

Što sam ja? Kakav sam?

Jedna velika lopta. Nakupina svemira. Polje energija; prepun pozitivnog naboja.

Muškarac raščupane kose i meke brade koji ti je nakon nekoliko susreta na čelo stavio otisak usana.

A vjeruj mi, rijetko tko bi od mene dobio poljubac. Zašto ti?

Rijetka si i nisi uspjela pročitati da te želim tu kraj sebe…

da sam te želio odmah te noći u mojim gladnim rukama.

U zagrljaju mjeseca.

Pa, krenimo od minulog ljeta.

Moglo bi se reći da sam prošao tisuće kilometara, spavao u autima, šatorima, hostelima, drijemao kraj obale, trovao jetru, tješio se cigaretama, smijao se suncu, igrao se zrakama, prošao osnove samotnjačenja.

No nisam se zaljubljivao do samog kraja nit sam ikoga zamišljao kraj sebe uz ponoćni jazz kako puši cigaretu u oblaku mekanog dima.

Tko sam onda ja? Netko tko nije htio, nije ni mogao prije no što si se ucrtala u scenarij mog filma a sad se zaljubljuje u tijeku prirodnih mjena padajuć pred tebe kao što užareno lišće pada na tlo.

Mogu potvrditi svako moje boravište no ni jedno se ne doima ljepšim od tvog zagrljaja.

Mogu reći da bih mijenjao ovu zagađenu kuglu svijeta no ne želim sam.

Bijeg mi odavno nije stran i ljepše bi bilo trčati livadama slobode pokraj tvoje kose, sa tvojim usnama između mojih dlanova.

Naslušan sam plitke filozofije, ogovaranja, tračeva i tugaljivih poema a uza sve to biram tvoj glas, jazz kojim vladaš i dubinu u kojoj se utapam sa osmijehom na licu.

Zapjevaj, daj mi da te zasviram poljupcem i raspustim zvijezde vlatima tvoje kose. Svijet je odavno gluh na ovakve poput nas.

I pjevaj. Vjeruj, za to si stvorena.

Daj da te odvedem makar stotinjak kilometara u daljinu i ubijem svaku sumnju koja je ikada legla povrh tvog nosića.

Idemo? Krenimo…

U svijet ispunjem bojama, grafitima osjećaja i karikaturama naših mladenačkih tijela.

Dopusti mi da vrištim tvoje ime u nebo jer sam zaljubljen nakon toliko vremena pa moram to obznaniti i antičkim bogovima.

Daj da uživamo u vlastitom hedonizmu postojanja, da se raspršimo i sastavljamo jedno drugo poput starih talijanskih tvrđava.

Dio po dio, dodir po dodir.

Budi moja gola poezija, divna i neukrotiva, koju noćima iz duše porađam.

Dopusti mi da izvadim mapu, prstom pokaži grad u kojem ćemo se izgubiti, ovako nađeni u pogledima.

Daj da te odvedem u Pariz, sa egzistencijakističkim piscima i nadrealističnim slikarima pa da pušimo po kutiju dnevno na stisnutim balkonima i lutamo po starim zadimljenim kutovima još starijih klubova.

Budi mi muza, riječ i metafora, platno i boja.

Tako svojstvena a opet – moja.

Želiš da ti netko posveti pjesmu? Poigravam se riječima kao što djeca rade s igračkama i osim pjesme poklanjam ti svoj ljubavni dah.

Letiš mi mislima svojim životnim krilima i ne mogun, ne mogu, ne mogu, ne mogu jer predugo nisam bio očaran nečijim očima.

Hej! Bok!

Stojim pred tobom, sada još zaljubljeniji i gledam te kao kod prvog susreta. U glavi na stotinu glasova…

Tko sam ja? Čiji sam? Želim biti tvoj, tebi se poklanjam. U pogledu, u snovima, u pjesmama.

Hej! Bok!

I daj da odemo na sushi i čaj umjesto litara piva!

Autor: Emanuel Mancho Srpak

Fotografija: weheartit.com