09 jul Kad već ideš, ponesi smeće

Meni ne trebaju naše uspomene.
Ne znam šta bih radila sa njima.
Ni opipljive ni one koje su samo sjećanje. Ponesi ih sve.
Kad već ideš, ponesi i izbaci smeće.
Znam.
Sad ćeš početi da mi prebacuješ kako smećem nazivam dane u kojima smo bili sretni.
Kako mi ništa ne znači sve ono što smo dijelili.
I teatralno na vratima nevino započeti još jednu svađu u kojoj ću ja biti i krivac i krvnik i dželat a ti nevina žrtva.
Ponesi smeće, da mi kuća čista ostane.
Da ne moram mjesecima da stružem sa zidova tvoje uzdahe.
Da se ne sudaram u kuhinji sa tvojim kritikama upućenim mojim jelima.
Niti da me na vratima tvoj smijeh iz dnevne sobe dočeka.
Ponesi polaroid fotografije na kojima su utisnuti dani sreće.
Iz kreveta posteljine i pernate jastuke natopljene strašću i snovima.
I kofere i suvenire sa putovanja.
Večere sa prijateljima.
Svađe zbog tuđih pogleda.
I pomirenja nakon kojih smo ležali u tišini i voljeli se divno i luđački.
Ponesi smeće kad već ideš, možda nekome od prosjaka nadu daš.
Možda kada otvori i uspomene pregleda povjeruje da ipak postoji i prava ljubav.
Prosjaci i skitnice su vazda pripite pa neće uspjeti da shvate da u rukama drže kraj jednog života i jedne ljubavne priče.
I ključeve možeš da zadržiš ili u smeće baciš jer od ovog dana na mojim vratima nova je brava.
Kroz koju više nikada neće ući tvoja izvinjenja i kajanja.
Ponesi sa sobom svoje sve.
Možda tvoje “volim te”
ponovo nekome podvališ kao ljubav.

Autorka: Luna H.

Fotografija: pinterest.com