24 mar JUTROS JE JEDNU ŽENU PROBUDILO SUNCE

Jutros je jednu ženu probudilo sunce i po ko zna koji put je poželjela da je probudi on. Pričaću ti o tome, da ne misliš kako nemam razloga za sreću. Da ne misliš da svako Proljeće dočekujem tamninom u riječima, ovim što grlim tišinom, a nemam glasa da ih vrisnem. Negdje daleko, bez povratka. Pričaću ti kako mi pokazuje nove sokake, kako mi miluje oči očima, kako mi kupuje poruke u boci, kako mi svojom muzikom srca dodiruje svaki damar duše. Ti bi ga voljela, znam. Voljela bi i ovu našu baštu što je tata jučer sredio, da tulipani i ruže mogu slobodno da puste život. Voljela bi i klupicu koju je jučer očistio, tik ispod starog oraha, onu gdje smo nekada pisale poruke na papiru i vezale konopcem. Još uvijek ih čuvam, znaš? Voljela bi i ove tri orhideje što stoje na prozoru i čekaju svoje vrijeme da puste cvjetove. Voljela bi što ništa naše nisam sklonila sa uličice života.

Kalendarski je zadnji dan Zime. Ja godišnja doba s namjerom i uvijek pišem velikim slovom, jer svako sa sobom nosi priču. Priče u Proljeće su mi najteže. Već danima pokušavam da vežem riječi jagodicama prstiju, ali nemam onaj vir što me vuče da svaku misao prenesem na bjelinu hartije. Sjetih se jučer kako se nikada nismo radovale Proljeću. Značilo bi kraj sankanju, značilo bi kraj pravljenu Snješka u mojoj bašti. Kraj našim promrzlim rukama i mokrim skafanderima. Ne bismo se, tako promrzle i mokre, kod mene grijale na paru vrućeg domaćeg hljeba, što bi moja majka ispekla. Tokom zime bi napravila džema od šljiva i pekmeza, pa bismo se tako slatko najele sa vrućim hljebom da bismo nakon toga zaspale. I to u kuhinji, na tatinom krevetu, s kojeg i dan danas onako sjetno gleda djecu za vrijeme snijega. Meni je snijeg ostao najveća ljubav i pahuljice koje svaki puta pomislim da su poklon od tebe. Jednu nosim na vratu; često je stegnem rukama i poželim da si ovdje. Da ti mogu prčati o svemu. Da ti mogu svaku noć, kao njemu, šapnuti riječi koje sam jako malo puta izgovorila u svome životu.

Kako godine prolaze, proljeća su sve teža i teža. Koliko god se trudila da udišem ljubav koju osjetim svud oko sebe, jedan dah me guši. Onaj dah vjetra. Od one noći kada si se rastala sa životom, a ja i sa tobom. Znaš, ono, u paketu. Kao da nikome nije bila važna tvoja mladost, kao da niko nije mario za ljubav koja se na silu trga, za svako slijedeće godišnje doba koje će dolaziti. Neka, nije ni duša krik što se otme s prvim plačom djeteta. Čovjek preživi, pregrmi, pretrpi, diše, uzdiše pa opet smogne snage da prihvati svaki kamenčić što mu se nađe pod cipelom života. I nažulja ga, ali i dalje korača.

Danas sam prvi put uspjela na balkonu popiti kafu. Jedino to mi od svega fali već mjesecima. Tata je jučer sredio baštu, mama je posjekla ostatke grana kako bi sve cvijeće moglo pustiti pupoljke. Gledam stari orah, ogoljen od Zime, a ptice mu svojom pjesmom daju signal početka Proljeća. Uzela sam novi rokovnik što mi je Sanela poslala iz Ljubljane i napisala prve redove. Tebi o njemu! Ovdje, u svom malom skrovištu od drveta, gdje vjetar svira melodiju njegovih dodira. Poželim nadjačati i ovaj vjetar samo da mu kažem da sam napola živa kada me njegove ruke puste iz zagrljala, do sljedećeg viđenja. Da mu kažem da sam sretna što više sama ne istražujem ulice i sokake svoga grada. A radila sam to, kao tromavi vagabundo. Oči bi mi zastajale na svakom paru koji se hodajući ušuškava u isprepletene ruke. Gledala bih ulične prodavače kako sa osmijehom nude igračke svakom prolazniku, onu dječicu što se igraju sa balonima od helijuma, dok roditelji šetaju iza njih i prate svaki korak svoga djeteta. Ponekad bi mi ti prizori izazvali osmijeh, ali u većini slučajeva tugu. Ni sama ne znam zašto. Ovaj grad je i sreća i tuga, u isto vrijeme. A ja bez njega ne mogu. Kao ni bez ovih ruku što su postojane na mome licu sve do slijedećeg puta kada ostave dublji trag, na nekom drugom dijelu tijela. I nekako shvatiš da, kako postaješ stariji sve manje želiš jeftinih intriga i praznih predstava. Želiš samo topao dom, ukusnu večeru i čovjeka koji će nekoliko kocki šećera staviti u tvoj čaj! Umije pogled da bude veće uživanje od bilo kakvog dodira, Mico.

Nikada nisam znala Proljeću pripremiti doček, nikada nisam znala unijeti čaroliju u priče nastale u ovo godišnje doba. Nikada nisam znala preboljeti njegove datume. I nikada i neću. Koliko god godina prošlo, Proljeće će za mene biti ono doba kada su uzeli tvoju nevinost. Bez obzira što donosi tulipane, visibabe, šafrane, kadife i đurđice. Bez obzira što znam da su oni prvo što me jutrom budi. Kako god, ja čekam maslačke, tek tada znam da si mi najbliža. Tu, iza zgrade, gdje niko ne vidi kako mi suze umivaju lice početkom dana. Tu, iza zgrade, gdje si mi dala posljednji osmijeh a ja tebi „volim te“.

Ti si ponos koji mi nedostaje, ti si vječnost koju ne priznajem…

Autorka: Azra Obuča

Fotografije: weheartit.com