31 jul IGRAJ DOK TE NE SRUŠE, VOLI SVE DOK DIŠEŠ

Život ima baš neku čudnu naviku da te iznenadi kad se najmanje nadaš, kad najmanje očekuješ.

Samo te zapljusne, poput velikog talasa, ne mareći za to da li znaš plivati ili ne, a na tebi je da odlučiš da li ćeš plivati protiv struje ili ćeš pustiti da te ona nosi, pa kamo god.

Ja sam jedna od onih koji dopuštaju da ih struja nosi. Ne jer mi nedostaje snage i hrabrosti da se borim, nego jer imam dovoljno mudrosti da znam da ne vrijedi ići protiv nje.

Jednom sam negdje pročitala kako se tamo gdje je Bog stavio tačku ne stavlja znak pitanja.

To me je navelo na pomisao da isto tako uzalud stavljamo tačku tamo gdje je On već stavio tri.

Koliko god se trudio, nervirao, brinuo, ne spavao noćima, grizao nokte i čupao kosu sa glave, ništa promijeniti nećeš. Samo ćeš propustiti priliku da uživaš u sadašnjem trenutku, ovdje i sada.

„Brigom ne postižemo ništa, osim što uzalud trošimo dragocjeno vrijeme.“

Tako nikada nismo u potpunosti tu. I nismo u stanju da vidimo život onakav kakav on zaista jeste –  prolazan i neuhvatljiv. Nezaustavljiv. On nikoga ne čeka. Samo te snađe. I dok ti razmišljaš o onome što je bilo i o onome što bi moglo da bude, propuštaš ono što jeste. Misli ti lutaju, poneku i uhvatiš, ali sama suština ti izmiče.

Istina, mnoge stvari nije lako prihvatiti. Jer bole. Razoružaju i razočaraju. Povrijede i ubiju ono nešto u tebi. Natjeraju te da odrasteš. Da otvoriš oči i zatvoriš srce. I hodaš tako, od grada do grada, ostavljajući za sobom veličanstvenu povorku mrtvh i zveckavih JA, ali ti sam ideš sve dalje i dalje. U mrak. U nepoznato. U neizvijesnost. Zaigran i znatiželjan. Poput vječnog djeteta koje uvijek iznova i iznova otkriva svijet oko sebe.

Postoje oni koji žele da te prate. Koji su uz tebe, po svaku cijenu. Koji vjeruju. Razumiju. Podržavaju. Vole. Ali mnogo više je onih koji uopšte ne razumiju. Koji ne žele da razumiju. Koji sumnjaju u tebe i tvoju snagu. Omalovažavaju. Preziru, podsmijevaju se i, iznad svega, zavide. Ali, neka ih. I takvi su ti na tvom putu potrebni.
Jer poneki most moraš i spaliti za sobom kako bi osvijetlio put ispred sebe.

Tako to ide u životu. Stvari se mijenjaju, ljudi odlaze i dolaze i tek kad prihvatiš činjenicu da ništa na ovom svijetu ne traje vječno, bićeš oslobođen. I naučićeš da cijeniš svaki dar života, bio on crn ili bijel. Dar je dar. I svako iskustvo ti je potrebno kako bi tvoj duh rastao i razvijao se i kako bi ti postao osoba kakva treba da postaneš.

Stoga nema smisla bježati od sebe. Niti trčati za drugima.
Druge nikada nećeš stići, a sebe ćeš naći iza svakog ugla.

Najbolje što možeš uraditi kada te život zapljusne je uzjahati talas, uživati u vožnji i ne mariti kamo te struja nosi. Jer, samo odredište nikada i nije bilo bitno.
Bitna je vožnja. I tvoja vještina surfanja.
A prihvatiš li sve to samo kao izazov i igru, ni zabava neće izostati. 😉

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: favim.com