08 dec Dve pesme Armina Stefanovića

PUTEM NOĆI

Sve oduvijek ide putem noći.

Ti poljupci što žmire,

Drhtaji što trnu.

Sve kule što gradimo

Negdje u daljini,

Polako se slivaju u Crnu.

Sve češće

U svemu bezličnost vidim;

Sve manje

Milujem olinjale klupe;

I sa njima osjetim da blijedim.

Više ne vidim da znači:

Zagrliti snažno,

Milovati grudi.

Crna će nas ipak naći.

I šta smo?

Ljudi?

Zar baš sve što mislim da se broji?

Zar sve ono što u vrisku jesam

Polako prestaje da postoji?

Sva herojstva

U uzdasima slavnim;

Sve spomenike

Od hrabrosti snene,

Tišina sjedinit će sa davnim.

I znam, neće biti mene –

(Kao da je svaki dan

Samo kratak lucidni san.)

OPČINJENI

Nije me opčinila

Tiha bliskost tvoje puti

Koju si nudila kao zalog

Ponosu

Mojih muških nadanja

Nisu me opčinili

Iskričavi pogledi

Vrela savršenih zjenica

Iskrene nebeske boje

Ni trepavice nježnih zabluda

Nisu me opčinili eterični dodiri

Sumnjivih strujanja topline

Ni drhtava kretanja tijela

U ekstazi

Strastvene igre

Nije me opčinila

Gorda neizvjesnost tvojih

Okamenjenih riječi

Što napajaju sigurnošću

Iluziju tvog savršenstva

Nisu me opčinili

Zarazni poljupci

Sigurni zagrljaji vječnosti

Ekscentrični fragmenti milovanja

Što snovi su moje ljudskosti

Opčinilo me

Crvenilo zanosne krvi

Što napajala je

Meku zelenu pod tvojim

Sasvim mrtvim tijelom

U sjeni moje

Sasvim crne mašte

Autor: Armin Stefanović

Fotografije: pinterest.com