14 avg Dva peškira

Julsko subotnje jutro.

Na terasi sam. Sa ostalima a uvijek sama. Šutim i njišem se uz zvuke fada koji dopiru iz susjednog stana. Ribareva žena sanjari o njemu na brodu uz tugaljive zvuke, od jutarnje kafe pa sve do večeri.

Nadam se da danas neće biti vjetra. Uz vjetar mi brzo proleti vrijeme na terasi. Završim u maloj zamračenoj sobi za ostavu. Nikada ni ne maštam o nečemu drugom što bi moglo da mi se desi. Lijeno se vuku kazaljke kada se penju ka podnevu. U isto vrijeme čuje se zvuk zvonika i zvuci bossa nove. Studentica iz stana u blizini, vikendom prodrma ovo uspavano mjesto melodijama uz koje domaćice spremajući ručak plešu stopalima. Poput njih i ja nesvjesno počinjem da plešem. Kikoćem se i vrtim se.

I onda ugledam njega. Na susjednoj terasi naspram mene. Mirno me gleda. Možda sam ga ohrabrila sa dva ili tri osmijeha ali da će se naći uz mene i držeći me oko struka plesati sa mnom, nikada ne bih mogla pomisliti. Ne znam kakav je imao dogovor sa vjetrom ali mu je pomogao da me otrgne od štipaljki i da zaplešemo preko terasa i krovova.

U sutonu smo završili na nekom molu, jedno kraj drugog, mokri, prašnjavi i iscrpljeni od plesa. Zaljubljena dva peškira za plažu.

Slobodni, sretni, izgubljeni i ničiji. Ovog ljeta oboje smo pronašli ljubav i slobodu, zahvaljujući vjetru.

Autorka: Luna H.

Fotografija: pinterest.com