06 nov Dobro jutro, ljubavi

Jutros me je probudio poziv muškarca koji je pogriješio broj, a koji je tako slako zvučao dok je izgovarao „Dobro jutro ljubavi“. Bila sam uvjerena da se to već odavno radi vajberom, vocapom i mesindžerom, ali da još uvijek postoje ljudi koji okrenu broj u pola 9 ili pošalju sms mi je nekako više za „demode rubrike“. Ili pičkasto. Ili papučarski. Ili možda za to postoji riječ u ovom novom rječniku, o kojem ljudi već danima pišu. Ne znam, ali se nadam da je ona kojoj je poziv upućen imala isti osmijeh kao i ova kojoj nije.

Nakon burne noći, plesa, pjevanja i smijeha dugo mi je trebalo da zaspim. Čitala sam redove Ruske Zime i čekala da se pojavi taj koji će otkupiti Ninin nakit. Čak je i meni bilo žao što ga mora prodati. Boljšoj Teatar je svakako skupljao najveća blaga na svojoj sceni, pa Nini to stvarno blago nije ni umanjilo ljepotu. Zaspala sam sa knjigom na licu, pa jutros jedva ispravih izgužvane listove. Pomislih kako bih, nakon kafe, mogla do pijace. Nisam odavno a i usput sam htjela svratiti do Hit Knjige, nadajući se da ću ugledati nove naslove Zafona na policama. Sačekala sam da Sunce barem malo da lišću boje, obukla trenerku, svezala kosu, stavila Labello, kap Millliona i pustila play na „Dodirni me slučajno“. Čudno je to kako se neke pjesme pretvore u ljude kada samo čuješ prvi takt. Pomislih kako Jesen nekada baš zna i da iznenadi toplinom, vjerovatno zbog ovih koji uporno pokušavaju da joj daju sinonim hladnoće. Sretoh par ljudi koji šeću svoje ljubimce, nekoliko pasa lutalica i na stotine listova ratličitih boja.

Inače, do Hit Knjige mi treba desetak minuta, a jutros sam se toliko zaigrala sa lišćem da sam hodala više od pola sata. Obradovaše me rekavši mi kako će trilogija Zafonove Magle biti tu već u Srijedu, i ponudiše kafom. Žurila sam, pa sam samo rukom dohvatila Ponoć u Sankt Petersburgu, pozdravila se i izašla. Požurih da obavim kupovinu, i po običaju trebalo mi je nekoliko radnji da obiđem da bih našla rogačevo brašno, jer mami se danas jede moj kolač. Kolone auta, prelazeći ulicu, me odvedoše do misli na Bjelašnici, zubatim Suncem dok u Priči prijem kafu i čekajući mrak i noćno šibanje vjetra na obrazima. Čak osjetih i miris uštipaka i domaćeg kajmaka, pa poželjeh otići. Poželjeh i njega, uzeh telefon da napišem sms ali urezane riječi mi ne dadoše da udovoljim ni sebi a ni njemu. Iako, njemu možda i ne bih udovoljila.

Samo što sam ušla u kući, telefon zasvira znak poruka, koji me već odavno uveliko nervira. Stranac me obavještava da je kupio mandarine u Knez Mihajlovoj, i nagovara da dođem na Sajam knjige. Poplava osjećanja, melanholije, zvuka violine i maglovitih očiju uz zvuke „Jesen u mom sokaku“ mi ne daju da ih kvarim sjedenjem i odgovaranjem na poruke. Jedan od onih dana kada se vadiš na PMS, razdražljivost, umor i pospanost. Jedan od onih dana kada su ćebe i knjiga jedini gosti kojima otvaraš vrata. Jedan od onih dana kada su smjesa rogačevog brašna, kakaoa, čokolade i praška za pecivo sasvim dovoljna aroma ljubavi. Jedan od onih dana kada bih sve a ne bih ništa. Jedan od onih dana kada mu pišem redove u rokovniku i govorim kako slučajnosti baš i ne postoje. Kako bi bilo lijepo da me voli kao da sam mu zabranjena. Kako bih, i pored neodoljivog kolača, rado pojela Donut, i kako bih voljela da mu se dopadam barem približno kao on meni. Kako uporno bježim od njega a uvijek me nešto vraća njemu. Bilo da je to vjetar, lelujava noć dok se kasno vozim kući u taksiju a taksista uporno pokušava uspostaviti komunikaciju iako sve vrijeme zijevam. Bilo da je to Kinder Bueno koje mi se uporno povlači po torbi a ja ne želim da ga pojedem. Ili miris na džemperu koji danas nisam stavila u veš mašinu sa crnim vešom, jer još uvijek je postojan. Ili…ne znam…samo to nešto čemu ne znam ime.

Crveno ćebe što mi je sestra poklonila me ugodno miluje dok se igram sa daljinskim, tražeći neki dobar film koji bih pogledala a koji bi mi skrenuo misli. Razmišljam o prihvatanju poziva za izlazak večeras, o stolu za dvoje, flaši vina i konobaru kojem bih rekla da sve stavi na račun srca. Ipak ne! Ili da odem do Piana, da drugu kažem da sam sjetna i da me otjera u pičku materinu. Ipak ne! Ili da se slovima prošetam do grada u kojem mladić, da bi osvojio djevojku, sam izrađuje violine? Ili da mu napišem poruku i da mu kažem kako sam ga poželjela i kako mi se sluša melodija vjetra s njim. Ili da pustim da mi i dalje stoji ikonica koverte na telefonu, kao podsjetnik da sam nepopravljiva luda?

Autorka: Azra Obuča

Fotografija: tumblr.com