19 jan Djeca od slame

Male mjehuraste kalote plutale su mutnom površinom. Vodeni metak pogodi jednu od njih i ona se raspukne, dok se druge usplahireno odmaknu dalje uz preplitanje koncentričnih drhtaja. Automobil protutnji, zagrabi kotačem vodu i promijeni oblik lokve. Val blatne vode vine se uvis i rasprostre po pločniku, slijevajući se nazad preko rubnjaka prema cesti, ispirući za sobom i posljednje tragove, ostavljajući samo svoj mutni talog.

No tragova više ionako nije bilo. Nakon detaljnog očevida došli su čistači i sve uredno pospremili, kako slučajnog prolaznika ne bi uznemirile mrlje.

Kiša je i dalje lijevala, a kapi koje bi naišle na još neugašeni lampaš, pištale su pri susretu s vrućim metalnim poklopcem kroz čije je rupe treperio plam.

Nije osjećao povezanost s tim zarobljenim vatrama. Sve je ostalo samo na simbolici.

Jedino su buketi s uvenulim cvijećem govorili o besmislenosti i prolaznosti.

Zurio je u to, ali kao i uvijek nije dobio nikakve odgovore. Vraćao bi se ovamo i čekao, prizivao sjećanja, tražio smisao.

U bljeskovima je vidio šaku s bokserom kako dolijeće, čizmu s čeličnom kapicom kako uzima zalet, bejzbolsku palicu kako zamahuje.

Besciljno je znao lutati satima. Možda danima? Vrijeme je ionako postalo relativan pojam. Vraćao bi se kući, no znao je da ni tamo neće naći odgovore. Samo majku i to onda kada nije bila na groblju. Nije ju mogao pratiti tamo. Nije još bio spreman. To bi značilo prihvaćanje. Nije mogao pogledati u majčino patničko lice. Ionako ju je osjećao. I to mu je bilo previše.

Tada ih je spazio. Lica skrivenih ispod mokrih kapuljača, ruku zabijenih u džepove. Četvorica.

Nedostajao je peti. I tada je stajao po strani, odgovarajući ih. Sugerirajući im da nađu neku drugu zabavu.

Kretali su se prema njemu. Iz navike se sklonio i stao iza drveta.

Dok su mu se približavali, bio je previše uznemiren da bi shvatio. Tek kada su produžili dalje, vidio je izobličene crne mase kako pužu za njima, kako migolje svojim krakovima, izvijajući se i urličući. Ušli su u podrumski prostor jedne zgrade, povlačeći svoje crnilo za sobom.

Želio je potrčati za njima, iskaliti sav bijes i jad. Žudio je za osvetom. No umjesto toga okrenuo se i uputio u drugom smjeru.

Ne zna koliko je dugo hodao, no kiša je prestala, oblaci su se razderali, a sunčeva koplja pojurila su ususret zemlji. Jedno je dotaklo i nju, najsjajniju djevojku koju je ikada vidio. Sjedila je na rubu pločnika, brade umetnute u dlanove. Na njegov zbunjeni pogled, uzvratila mu je osmjehom. Ne sjeća se kada mu se netko tako iskreno nasmiješio.

„Hej!“, nespretno ju je pozdravio.

„Hej!“, uzvratila mu je anđeoskim glasom.

„Što ima?“, ispalio je i posramio se istog trena. Ni prije mu uleti nisu bili jača strana.

Slegnula je ramenima i okretom glave mu pokazala na scenu iza njenih leđa. Scenografija je bila vrlo slična. Šarenilo svijeća, većinom dogorjelih. Buketi, razmočene poruke, plišane igračke i uokvirena slika.

„Znaš li tko je kriv?“, suosjećajno je upitao.

„Svi znaju. Pokušao je pobjeći, ali je bio toliko pijan da su ga ljudi zgrabili i držali do dolaska policije.“

„I to je nešto. Barem će sada platiti za svoje grijehe.“

„Da. Dobro si rekao. Platiti! Jedva punoljetni sin tajkuna, s čoporom beskrupuloznih odvjetnika. Dobit će najviše dvije godine. Odležat će možda šest mjeseci, a onda će ga pustiti zbog dobra vladanja poslije čega će otići partijati u inozemstvo pod krinkom elitna studija“, neobično mirno uzvrati ona pa pomirljivo slegne ramenima.

„Da postoji način, bi li se željela osvetiti?“

„Misliš, uzeti pravdu u svoje ruke?“

„Možeš to i tako zvati. Zar to ne bi bilo fer?“

„Iz ljudskog gledišta život je rijetko fer? No nitko nije obećao da će život biti fer. Žao mi je što si to morao shvatiti na ovakav način.“

„Kada bi barem te smrti imale smisla. Vjerujem da bi to bila neka utjeha bližnjima.“

„Zašto tako misliš?“, iznenađeno ga je promatrala.

„Zašto?!“, zbunjeno ju je pogledao. „Kada nevina djevojka strada pod kotačima pijanog manijaka ili dečko postane žrtva bagre lokalnih prijestupnika koji ga izmlate iz čiste bolesne dosade. Pitaš me zašto! Čemu! A što su oni skrivili ikome? Kakav je to božanski plan?“

„Misliš da bi nečijoj majci, ocu ili sestri, svrhovitost smrti išta mijenjala. I majci ubojice gubitak je gubitak, bez obzira na njegove grijehe.“

„To nije isto!“, uzrujano je povikao.

„Nije?“

„Kako možeš tako ravnodušno gledati na to?“

„A što bi se promijenilo da nisam ravnodušna?“

„Znači li to da si se pomirila sa sudbinom?“

„Pomirila?“, slegnula je ramenima umjesto odgovora, „Ljudi sebe gledaju drugačije nego što ih univerzum doživljava. Daju si preveliku važnost. Mi smo za svemir samo posuđene lutkice od slame. Igramo svoju ulogu. Usavršavajući je iznova.“

„Kakva je to bila uloga, za nekog od sedamnaest ili osamnaest godina? Koliko imaš vremena postići išta, ostvariti ikakav cilj u tako kratkom roku?“

„Uloga nevinih je razotkriti zlo. Ali u sedamnaest godina također možeš učiniti mnogo dobra.“

„Mogli su uzeti nekog manje nevinog da razotkrije zlo. Osim toga, i sama si rekla da će ovog pijanog manijaka osuditi i vjerojatno vrlo uskoro osloboditi. Onu bandu, policija još nije ni pronašla. No kada ih i pronađu velika je vjerojatnost da će ih također uz dobro vladanje uskoro pustiti. Kakva je to kazna?“

„Glavno je da su prokazani.“

„To nije kazna za počinitelja, već za žrtvu. A najveća je kazna za njegovu obitelj i prijatelje. Oni će morati nastaviti živjeti s boli. Tko će njima objasniti ulogu nevinih?“

„Nitko nije u potpunosti nevin.“

„Ni tek rođeno dijete? Ne razumijem te!“, razočarano je odmahnuo rukom.

„Svi mi nosimo breme prošlih života. Univerzum, Bog, Jahve ili Alah, kako god ga zvao, stvorio je dušu. Na čovjeku je da je usavršava, da je njeguje, polira do božanskog sjaja. Potrebna je čitava vječnost da bi se približili savršenstvu. Put nije uvijek ni lak ni jednostavan. Potrebna su mnoga ponavljanja.“

„Ne mogu prihvatiti tu tvoju teoriju. Možda je tebi tako lakše, ali meni nije.“

„Zato što još nisi spreman“, potapšala ga je po ramenu i ustala. „Moram ići, zovu me.“

Zbunjeno je pogledao u njenom smjeru. Nije čuo nikakvo dozivanje, nikakvu zvonjavu mobitela.

Oblaci su plovili nebom, igrajući se bojama na tlu, oduzimajući ih u sjeni i dodavajući ih tamo gdje se probijalo sunce.

Zlatna zraka poleti prema tlu, osvijetli njeno tijelo i ona se raspline, uzdižući se put sunca, put univerzuma.

Iza nje je ostalo više pitanja nego odgovora.

Nezadovoljno je ustao i pošao do mjesta gdje ju je netom prije zadnji puta vidio. Nije bilo nikakvih prolaza, prijelaza, ni linija konačnosti. Svijet je naizgled bio isti.

Glasna zavijajuća sirena proparala je zrak. Pored njega su projurila kola hitne pomoći, a za njima i policijsko vozilo.

Nije volio gledati mjesta nesreće, zaobilazio ih je u širokom luku. Pomoć je ionako već bila na putu.

No nešto ga je ipak navelo da krene u tom smjeru. Ionako nije imao što pametnije za raditi osim tražiti odgovore.

U podnožju nebodera, poput lešinara, gomila ljudi skupila se oko mjesta i jedva propustila kola hitne pomoći. Prošao je kroz gomilu i ugledao tijelo kako slomljeno leži na tlu. Usprkos ozljedama prepoznao ga je. Bio je to Peti.

Iza sebe je ostavio pismo, optuživši savjest za svoj čin.

Policajci su izašli iz zgrade i požurili za raskrinkanom četvorkom.

Gledao je u slomljeno tijelo tražeći znakove puzajućih crnih masa. Nije ih bilo. Nije bilo ni rasplinjujuće svijetlosti. Ležalo je prazno, poput slomljene, odbačene lutke.

Ni tu nije dobio odgovore.

Zlo je bilo prokazano, ali ga ta spoznaja nije zadovoljila. Sada je donekle mogao razumjeti njezinu ravnodušnost.

Odgajali su ga da vjeruje u dvije destinacije nakon života, ovisno o zaslugama. No ona mu je dala sasvim novu teoriju i viđenje onoga što sve nas očekuje.

Je li bila u pravu? Postoji li učenje koje on tek treba svladati?

Krenuo je prema kući. Na toj stazi kojom je nebrojeno puta prošao, u svojim ranim tinejdžerskim godinama volio se ogledavati u reflektirajuća stakla izloga. Podići kosu, popraviti kragnu ili jednostavno samom sebi uputiti osmjeh ohrabljenja.

No odraza sada nije bilo.

Pogledao je svoje ruke, očekujući da će vidjeti slamu kako izviruje ispod rukava staroga očeva kaputa. Ipak, vidio je samo ruke, dlanova okrenutih prema gore, kao da se obraćaju nebesima u potrazi za odgovorima.

Tog trena spoznao je jedno: prešao je granicu između života i smrti. Što bi trebao napraviti da ponovno prijeđe tu granicu u dugom smjeru i da li taj put uopće postoji? I koliko ju je puta već prešao, a da se ne sjeća.

Znao je jedino da mu nitko neće dati te odgovore i da ih mora pronaći sam.

Osjećao je da je to put ka savršenstvu.

Autorka: Tamara Lövey

Fotografija: favim.com