Dete koje plače sve jače i jače

Kažu da se ne zna kada je to dete tačno rođeno, ali po pričama koje su prenošene sa koleno na koleno, kao da je uvek postojalo. Kažu da postoji i danas. Za njega se vezuju mnogi mitovi i legende, istinite ili ne, pobedničke ili gubitničke. Možda nisam čuo sve, ali jesam dovoljno da vam ispričam jednu priču o tom detetu. Svoju priču. Nedovršenu …

Jednom davno, u vremenima kada su čast i reč bili važniji od života, kada su dela bila važnija od busanja u grudi, rodilo se jedno dete. Čisto i nevino. Po predanju, život tog deteta je dugo bio vezan za jednu porodicu, tada veoma moćnu, kažu carevinu. Tada velike, danas male zemlje. Carsko dete ne beše jedino, ali beše posebno. Za majku sveto, a za oca poslednje.

dete-plac-blacksheep.rs

Ta porodica carska je gradila odnos sa decom na uzajamnoj ljubavi i poštovanju. Bar se tako činilo. Mnogo su izgradili. Njihovih ruku delo se vidi i dan danas. Bili su hrabri i složni. U vremenima burnim, kada su ratovi došli pred njihova vrata, zajedno su se borili i odbranili svoju kuću, svoj dom i svoju svetinju, čak i kada su bitke gubili. Iz rata u rat, iz pobede do pobede. Sve do poslednjeg poraza. Ne poraza u boju, već poraza od laži i izdaje. Ne sluteći vremena teška, deca su ostala na vetrometini užarenog odnosa i sukoba oca i majke. Voleo je otac decu, majka više, jedno najviše. Carstvo se raspalo kao i njihova međusobna ljubav. Zbog neverstva i izdaje oca i naivne ljubavi majke. Više nije bilo carevine, ostali su samo ruševine, priče i zamagljena sećanja.

Otac je zauvek napustio ženu i decu, neko kaže da je potpao pod pritiskom prokletih dukata većih carstava i tuđe žene iz tuđe zemlje. Otišao, zavadio, razdvojio. Muža od žene, decu od majke i oca. A majka više nije bila carica, već ugašena žena, ogluvela u svojoj nemoći i oslepela u izgubljenoj ljubavi, kažnjavajući sebe i decu sopstvenim bolom. Zbog majčine zlovolje ili tuđe volje, deca su je napustila, nekim drugim putem i životom. Možda boljim i srećnijim. Niko nije ostao da joj pomogne. Možda su trebali. A možda je nisu ni voleli. Svi su otišli samo je jedno dete uz nju bilo, za nju sveto, koje je plakalo. Plakalo je od bola majčinog zaborava. Plakalo je od želje da ga majka zagrli i straha da ga ne ostavi. Da ga nikom ne da. Ali ona ga više nije čula ni videla, sada potpuno gluva, slepa i skrhana. Kažu da su dete oteli iz nekog drugog carstva. Neki kažu da je i ono majku napustilo. Otišlo zauvek, odavno i uplakano. A oca niko ne pominje.

Prošlo je godina, godina tuge i bede. Jedne noći, majku san probudi, i oseti prazninu u grudima. Raskomadano srce. Deca. Nijedno dete nije mogla da vrati, osim jednog kog je želela da vrati. Ono koje je za njom plakalo. Želja pusta, kao njena duša. Već je bilo kasno pokušati. Sve se promenilo, dete više ne može nazad, ne daju, promenilo je veru i odoru,  jedva majku prepoznaje. Ostala je sama i umreće sama. Rasparčana kao njena ljubav, njen dom i njeno carstvo. Umreće napuštena i prognana od same sebe. A muža, sada sultana, se više ni ne seća.

Kažu da se taj plač deteta  i dan danas čuje, i da je sve jači. Kažu da je dete kod oca, sa ostalom braćom, a da majci dozvoljavaju da ga ponekad vidi, jer ono više nije njeno. Kažu da se dete promenilo, kao i oni koji sada o njemu brinu. Kažu da više nije čisto i nevino. Kažu da će biti očev naslednik. Kažu da i dalje voli svoju majku i da zbog nje još plače. Kažu da  majka sad njegov plač čuje, vidi i oseća. Sada je kasno. Sada zna.

Izgubila je jedino dete koje je rodila.

Rekli su mi da se zvalo Kim.

 Autor: Ivan Ćirković

Fotografije: picship.com, counsellingjournal.wordpress.com

 

 

4 Komentara
  • Anonimni
    Objavljeno 03:51h, 10 februara Odgovori

    Zanimljivo. Ova prica trazi jos reci. Trati jos detalja kao pobacane note koje trebaju da postanu melodija…..Traze ozivljenje kroz jos neku umetnost…. Lepo.

    • Ivan Ćirković
      Objavljeno 01:46h, 11 februara Odgovori

      Hvala puno na čitanju i interesantnoj kritici. Ova priča jeste duboko simbolična i nedovršena. Kraj ne zavisi od mene, već od vremena u kom živimo. Možda note deluju pobacano, ali nisu verujte, već su hronološki nedovoljne za jednu melodiju. Ova priča još traje.

  • Leticija
    Objavljeno 04:10h, 10 februara Odgovori

    . . . Hvala za inspiraciju. Prica pokrece misli. Pokrece armiju predaka sto marsiraju kroz vene i kazu: Ne predaj se!! 🙂

    • Ivan Ćirković
      Objavljeno 01:51h, 11 februara Odgovori

      Hvala na čitanju, Leticija. Upravo tako, pokreće armije predaka koji su nam u amanet ostavili zadatak da se za voljeno borimo i da izgubljeno pustimo. Veliko je pitanje šta smo uradili …

Ostavi komentar