15 avg Crne udovice

Sa kamenitog ušća Sunže, Варвара Asiyalova je donijela izdržljiv i poput pompona zlatan buketić krizantema, uz nekoliko crvenih s dva reda latica. Taj buket je bio namijenjen njenom ljubavniku. Trgovcu vojnom opremom iz mjesta koje se zove Saharni kanjon, u kome se šećerna repa slaže na depoe u prizme kako bi se smanjili gubici hranjivih minerala, i u kome žene pireom od šećerne repe mažu tamne kolutove ispod očiju. Ali, nije mu dala taj buket, već je pošla da ga baci sa terase Halászbájstye. I taman kad je zamahnula, sažalila se i prije nego je otišla spustila ga je na ogradu. Kad sam ga ja podigla, bilo je podne. Ribarski bastion bio je ispunjen turistima koji su škljocali fotoaparatima. Šta ću sada sa ovim buketom? – pomislila sam. Ako ga sačuvam, to neće biti uredu. A osim toga, ona mora da je imala razlog zašto je htjela da ga baci. On nije došao zato što je bila nedjelja. Ali, ona zna da on nedjeljom nikako ne izlazi. Nedjelje provodi u svojoj maloj radionici na kraju grada. Prema tome, nije htjela zbog toga da ga baci. Njih dvoje su se upoznali preko internetske stranice za upoznavanje. Tako je on upoznao i svoju prvu ženu, za koju je kasnije u svojoj radionici napravio pojas i malu bombu, koja je raznijela nju i tri druga putnika koji su putovali sa njom u autobusu. Bomba se sastojala od oko 500 – 600 grama TNT-a, i u istom omjeru je bila ispunjena metalnim sitnim predmetima, kao što su ekseri i spajalice za bačve. Ta žena je imala karcinom kostiju, i nikada ranije nije razmišljala o umiranju ili vjerovanju u zagrobni svijet, ali kada je upoznala njega, sve je dobilo smisao: njena bolest, pregršt kose koji je stezala u rukama, mjesec i ptice, vjetar koji dolazi za sjevera… Tako je i ona, iako nije bila udovica, postala dijelom čečenske kampanje „Crne udovice“, gdje se aktiviraju udovice poginulih u borbi protiv ruske okupacije.

Ne znam tačno kada i kako sam ja počela da mislim na tog muškarca, njenog ljubavnika, kojeg smo, dok sam masturbirala, nas dvije dijelile. Dakle, nemam odgovor na to zašto sam počela da zavodim muškarce koji su doživjeli nasilje, u besmislenim ratovima, u stvarnosti ili na internetu, koji su u predvidljivom kulturnom scenariju postali heroji, ali ne i žrtve. Muškarce koje nikada nisam mogla imati, i koji mi nikada nisu mogli pružiti ljubav, zaštitu i sreću.Možda bi moj odnos sa mojim ocem koji nije mogao da ispolji svoja osjećanja, koji se nikada nije suprotstavio majci koja ga je mrzila, i čija se mržnja nastavila preko mene, mogao da bude neko jednostavno objašnjenje. Možda sam zbog oca koji nije bio u stanju da mi pruži ljubav zato što je živio u stalnom strahu od drugih, superiornih gadova i jebača prve lige, oca koji se kao puž na svaki znak opasnosti uvlačio u svoju kućicu, koji se, činilo se, čak i mene plašio, postala ovisna o razbijačima i otpadnicima.

Rat je najvažniji događaj u mom djetinjstvu. Završio se kad sam imala 11 i iza sebe je ostaviomasovne grobnice, PTSP, emocionalno nedostupne osobe, još je ostavio i ožiljke na mojim stopalima – od neke granate što se skljokala na našu kuću. I naravno ostavio je one koji su u ratu profitirali, koji su krali, a potom prodavali humanitarnu pomoć. Sa mirom su se vratili i dezerteri, u svojim skupim autima i sa novcem kojega je bilo previše.

Moj otac je prije rata bio unutrašnji dizajner, i ja sam, kao i svaka druga djevojčica, bila zaljubljena u njega. Sa svojih poslovnih putovanja donosio mi je cipelice, šarene haljinice, lutke, i kad bi se vratio ja sam za vrijeme ručka sjedila u njegovom krilu i tako bismo zajedno jeli. Jedan zalogaj njemu, jedan meni. Poslije rata otac više sa nama nije jeo, a za stolom je bilo tiho. Nikada se više nije zaposlio. Njegova firmaRazvitak koja je ušminkavala slavne hotele glavnog grada,bila je razorena, i niko više nije htio da ga zaposli. Do vraga, kome je više trebao unutrašnji dizajner! Bili smo siromašni, aliipak nismo bili gladni(mada bi se i o tome moglo štošta reći)zahvaljujući mojoj majci koja je radila svakakve poslove. Majka je oca krivila za našu nesreću i zato je počela da ga ponižava. Jednom je ogulila narandže i pojela ih, a ispred njega je servirala potrgane kore. „Koliko zaradiš toliko pojedeš“, govorila je.  Moj otac je uvijek sjedio u ćošku sobe i tupo gledao kroz prozor. Nikada joj se nije suprotstavio.

Ja sam često bila ljuta, jer sam željela da se on probudi iz tog začaranog stanja. Nisam bila ljuta na okolnosti koje on nije mogao kontrolisati, bila sam ljuta na njega. Tada nisam mogla da prihvatim to da je zauvijek izgubljen. Da je moj otac postao čovjek-ljuštura. Pa sam počela da ga mrzim. Mrzila sam njegovu ravnodušnost koja nas je sve ubijala, mene, mater, brata, čak i mačiće što su bauljali ispred naših ulaznih vrata. Mrzila sam ga zato što je vjerovao u dobrotu koja je običnim ljudima redovno nedostižna. Tako je jednog dana potpisao  dokument  za nekog grdosiju koji nije bio na prvoj liniji fronta, a krivotvoreni papiri su tvrdili da jeste, samo da bi taj ostvario pogodnosti predviđene za umirovljene vojnike. Otac nije rekao: „Ne“, ja nisam rekla: „Kako si mogao to da uradiš, tatice?!“. Njemu više nije imalo smisla išta govoriti. U ratu smo sve do čega nam je bilo stalo izgubili, grad, kuću, ljude koje smo voljeli, a u godinama poslije smo, a da nismo uopšte primjetili, izgubili i sebe.

 Drugo ljeto poslije rata u našu kuću došao je Ado. Bio je dalji rođak u kasnim dvadesetim koji je izgubio svoju porodicu. Kod nas je ostao sve dok nije dobio papire za odlazak u New York gdje je, kroz neko vrijeme, ubijen u jednom parku. Nikad nismo saznali ko je bio ubica. U njegovom stanu istražitelji su našli 50 000 dolara. Niko se nije pitao otkud mu toliki novac, što nije bilo neobično. Ado se često tukao po ulicama,  i nekoliko puta zbog toga bio pritvaran. Njegov dolazak za mene je bio magičan, ili prije čudo koje se poput kiše sručilo na na našu kuću, koja je sa njim počela ličiti na dom. On je svaki dan išao da traži pomoć u humanitarnim i sličnim organizacijama, i kako su ga se ti šibicari tamo bojali, jer su mislili da je lud, uvijek bi nešto i dobio. Prvo smo uradili popravke na kući: zamijenili smo razbijena stakla,  poslagali smo granitne blokove namjesto stepenica koje su bile rasute, hranili smo se zdravije i raznovrsnije, i jednom smo čak napravili izlet na jezero u planini. Postepeno sam se počela osjećati živom i voljenom, te sam na razne načine pokušavala da mu se približim, moleći ga da mi pripomogne oko engleskog jezika i matematike. Pravila sam se da ne razumijem mnogo stvari kako bi on što duže ostao pored mene. Uživala sam gledajući ga kako se muči sa razlomcima.

Jednog dana, meni je već bilo blizu 14, spustio je ruku na moje koljeno.  Ubrzo poslije, počelismo da se sastajemo u jednoj srušenoj kući. U početku smo se samo ljubili, ali ubrzo su poljupci prerasli u seks. Obožavala sam ga, ali nisam nikome rekla šta radim sa njim. Znala sam da je to što radimo protiv zakona. I to mi je davalo neku nevjerovatnu snagu. Uvjeravala sam se da je ljubav koju sam mu pružala bila njegova energija, da sam ona što je probudila njegov Kundali. Ali, zapravosam se samo svetila svome ocu, i toga sam itekako bila svjesna. Dok je kod kuće on svakoga dana iznova umirao, ja sam gradila svijet sa muškarcima koji su, a da toga uopće nisu bili svjesni, često radili ono na što sam ih nagovarala. Bila sam vješta manipulatorica koja je tačno znala šta želi.No, to me ipak nije činilo sretnom.

Nijedna veza nije uspjela, zato što je svaki od tih muškaraca imao svoju pretužnu priču.

U vrijeme kad sam upoznala Harija radila sam, ne tako krasni, posao trgovačkog putnika. Iako sam završila faklutet kao prva diplomirana studentica u svojoj generaciji, nisam mogla dobiti posao u svojoj struci. U zemlji u kojoj su nepotizam i korupcija sasvim  prirodne stvari, i u kojoj vladaju poslijeratni tajkuni koji su iznad zakona, ja sam bila sretnica koja je nekako zarađivala za život. Prodavala sam različite stvari: knjige o samopomoći, kreme koje skidaju do dvadeset godina, usisivače koji čine čuda i druge sitne gluposti. Bilo mi je čudno što on kupuje sve te gluposti, ali nisam se nikada udostojila da ga pitam zašto to radi. Moj unutrašnji glas mi je govorio da se više ne vraćam pred njegova vrata, ali on je bio jedan od rijetkih kupaca zbog kojeg sam dobijala tu svoju mizernu plaću. Hari nije bio zgodan. Bio je u pedesetim i imao je veliki okrugli trbuh koji je mirisao kao stari panj poslije kiše; mirisao je na, dakle, uspaljeni panj. Jedno jutro me pozvao unutra. I tako je krenulo. Ubrzo sam napustila posao trgovačke putnice, i počela da radim sa njim. Umnožavali smo VHS snimke i druge dokumente iz rata, i slali ih na odgovarjuće adrese. Za razliku od Ade, Hari je zaista bio kriminalac. Ucjenjivao je ljude za novac. Mislila sam da ga volim, jer sam pomišljala na to kako bih se sigurno odmah ubila ako bi on umro i to mi je postala opsesija. Ubiti se poslije smrti ljubavnika, kao u starim francuskim filmovima. Međutim, on je iznenada biouhapšen, što je bilo dobro, jer je pritisak starog Erosa na mojim plećima postao nepodnošljiv.

Hari je bio emocionalno oštećen, kao i moj otac, i čak i da sam htjela da mu pomognem nisam mogla. Njemu je mogla pomoći jedino istina.

Jer samo istina ponekadmože da nas oslobodi.

A sada je istina bila da sam ja željela tog trgovca vojnom opremom u čije podočnjake je bila akumulirana sva nepravda koju su mu nanijeli tokom proteklih četrdesepet godina, i koju ni melasa šećerne repe ne bi mogla ublažiti. Bila sam spremna na sve, da ga imam po svaku cijenu, možda i na slamku vlastitog života. Ali, tom čovjeku je trebalo totalno spašavanje, a ne moj trenutni osjećaj krivnje zbog toga što je moja porodica kroz rat uspjela da se provuče. „Nemoj plakati!“ – ponavljam u sebi, ali sada mi se sve čini dovoljno velikim razlogom da zaplačem: ovaj buket koji držim u lijevoj ruci čija se vrpca ispravila i sad visi poput običnog konca za šivenje, stari japanski turisti koji kupuju preskupe kineske šoljice s natpisom Budapest, Ado koji, mokar i izmučen, drhti u nekom njujroškom parku, moje poderane štrample… Trčim niz stepenice, dozivam Варварu Asiyalovu, mašem buketom da me uoči. Iako nas dvije ništa nije povezivalo, osjećam da joj nešto dugujem. „Zaboravila si buket.“- kažem. „Hvala.“, odgovara nekako žalosno i nastavlja koračati niz stepenice, ne pogledavši ga. Slutim najgore.

Autorka: Naida Mujkić

Fotografija: tumblr.com

Priča „Crne udovice“ je posebno pohvaljena na konkursu „Sloboda“