21 maj Čovjek bez lica

,,Čulo se zavijanje vukova i suton je prekrio nebo. Sam dan se nije činio ništa posebnim, a bio je. Inače, mi ljudi stignemo na stanicu kada voz uveliko prođe. Ni sada mi nije jasno, da li je bio san ili java. Nema veze, bilo je nešto što neću zaboraviti.
Obeshrabljen životom, bez iskre borbenog duha, sjedio sam i izgubljeno gledao u daljinu. Znaš, pričali su da sam lud; da sam loš, niko. I bio sam, nisu slagali. Možda sam još uvijek, jer sjenka te nikada ne ostavlja, osim u mraku, mada je i tada prisutna samo se ne vidi. Nekada, dok sam još bio dijete, rekao mi je djed: “Sokole moj, sve voda može oprati sem prljavog obraza“. Tada tome nisam pridavao važnost, u stvari, nisam ni bio svjestan kakav mi je otvorio put. Ali, ovo nije priča o mom djedu, ovo je priča o onome što sam bio i što sam sada. Čovjek bez lica…
Izgovorio je moje ime, neki trnci su mi prošli kroz tijelo. Zanimalo me je čiji je taj glas, odakle dolazi i zašto je upućen baš meni. Bezuspješno sam se osvrtao i dozivao. Mislio sam da mi se učinilo ili da sam vjetar pravi parodiju moje usamljenosti. “Sam u planini među vukovima“, opet se čuo taj glas. Zaledio sam se. To nije bio vjetar, a taj glas nikada prije nisam čuo. Mahinalno sam se okrenuo. Vidio sam čovjeka u crnom mantilu okrenutog leđima. Jedva sam skupio snagu i promrmljao tih par riječi: “Ko si ti?“ “Ja sam tvoj odraz“, odgovorio je.

Prekrivao sam rukama lice, okretao glavu i pokušavao da se probudim. Bilo je previše nestvarno da bih vjerovao prizoru. Opet je progovorio: “Ne možeš pobjeći od svoje sjenke. Ne možeš pobjeći od sebe i od onoga što nosiš u sebi.“ Počeo sam vrištati, ali me niko nije čuo. Nastavio je: “Pitaš me ko sam ja, rekoh ti da sam “Ti“, ali ko smo mi, gdje smo mi i kud vodimo mi? Vjerovatno ćeš se razočarati, ali mi smo – niko“. Niko?!
“Ja nisam niko, a ti nemaš pravo da me vrijeđaš“, odgovorih mu. “Ti nas vrijeđaš, a ne ja. Ja sam glas duboko skriven u tebi. Glas tvoga razočarenja, patnje, bola, gordosti, neistine, prevare, srama, ljubomore, zlobe… Ja sam tvoja savjest. Ja sam onaj koji ti noću drži krvave oči otvorenim. Svi tvoji nemiri, sve sam to ja.“
Zastao sam na par trenutaka. Čitav život mi je prošao kroz glavu. Prošao, a ja nisam učinio ništa. “Razmišljaš“, nastavio je. “Vidiš, mi prolazimo, a ti ne radiš ništa. Pao si, ali ne ustaješ. Zoveš se živim, a život ti je gori od smrti. Ti si kukavica, ti bježiš, uvijek si to činio, jer je to tvoje jedino rješenje.“ “To nije rješenje?“, upitao sam ga kao da ni sam nisam svjestan. Kao dijete koje je pogriješilo i preklinje za oproštaj, kao izgubljeno jagnje koje traži put… “Rješenje? Zar je bježati ikada bilo rješenje?! Ja nisam došao da te mučim. Došao sam da te probudim. Dajem ti ruku, uhvati je i izvuci se iz živog blata. Što se više koprcaš u lažima, toneš dublje. Sjeti se kako si kao dijete spavao mirno, a sada se budiš obliven znojem. Razlika je velika, a moja ruka je tvoja jedina nada. Vrati se u snove bezbrižnog djeteta.“
Pružio sam mu ruku. On se okrenuo. Nije imao lice, nisam ga imao ni ja. To sam shvatio tek kada sam vidio sebe u iskristalisanom obliku. Ustao sam i napravio korak. On je nestao. U tom trenutku osjetih miris razbujale trave i obratih pažnju na šum rijeke, na cvijet… Bilo je božanstveno. Izvanredan osjećaj, kao kada slijepac progleda. Bio sam slijep, a gledao sam. Moj suženi horizont se proširio iz sve moje patnje uskrsnula je nagrada. Poslednja šansa za povratak. Prvi put sam se osjetio živim poslije toliko godina. Opet se čuo onaj glas, ali ne bi čovjeka. “Lijepo je, zar ne? Ti si gospodar i dobij ovu bitku
Vjetar mi je lagano strujao kroz kosu, pogledao sam u nebo i rekao: “Da, zaista je lijepo.“

(odlomak iz romana ,,Put ka sebi“
Autorka: Lazarrela Mićunović

Fotografija: servimg.com