15 mar Strahovi jedne srijede

Srijeda je uveče

I bojim se.

Ona nije svjesna da upravo kreće

U pohod na moju dušu.

Njena vojska

Poslije divljačkog marša

Kroz moje biće

Iza sebe će ostaviti

Samo ogoljen skelet.

Svjesno puštam da me pokori,

Spuštam štitove i otvaram vrata

Do sada neoborive tvrđave.

Sa licem nevine djevojčice

Ona znatiželjno ulazi

I u meni zabija zastavu

Koja predstavlja

Početak njene vladavine.

Osjetim kako me nakratko obuzima

Stanje blažene nirvane,

Zbog nje postajem

Patološki mizantrop

I bolesno mrzim sve

Njeno u čemu nema mene.

Ona postaje moja lična utopija,

Dječja želja kad se ugasi

Rođendanska svijeća.

Nikad neće znati

Kako je prelijepo vidim,

Da je moja Aurora Borealis

Svake noći u tami

Ovog prohladnog sobička.

Najdivnija svjetlost

Koja se ikad usudila obasjati

Moje mrakove.

Čujem kako u pozadini svira

“She will be loved“

Dok se skupljam uz isuviše stvarnu

Imaginarnu pojavu

Njenog tijela na krevetu.

Srijeda je uveče

I ja se bojim

Da ona nikada neće znati

Koliko će biti voljena.

Autor: Goblin

Fotografija: tumblr.com