18 jan Radnik

Prva stvar, moraš otvoriti oči. Ne očekuj dobrodošlicu u stvarnost ako ne učiniš ovaj mali, ali presudni korak ka ostatku života.

          Budan? Budan.

          Miris usnulog tijela pored mene daje mi snage da se podignem, ne zato što je volim, nego zato što me potsjeća na obaveze na koje sam pristao prije toliko godina.  Polako se izvlačim iz kreveta, da je ne probudim. Ne trebaju mi više jutarnja šaputanja, samo me učine nervoznim.

          Ogledalo mi ne donosi ništa novo u izgledu.

          Kosa se panično povlači pred napadom godina,  bijući bitku koju su zubi davno izgubili. Ne kezim se, ne gledam se, ne mrdam se. Mehanički se umivam i perem zube, stvari koje mogu, i svojevremeno i jesam radio u snu, ali više neću. Sve što imam svog vremena u danu dešava se upravo ovde i sada, hoću da uživam.

          Stvari nisu zadovoljavajuće ni u pogledu tijela.

          Dlake rastu gdje nikad nisu trebale. Tamo gdje treba da rastu prestale su. Stomačić se izvukao i osamostalio, te malo zaklonio krive noge i grbava stopala. Sve u svemu- loše. Možda je bolje da se obučem i spasim sebe napada depresije.

          Kafa je jedina stvar čija magija ne jenjava.

Svaki gutljaj je prolazak kroz mali portal u neki bolji, ljepši svijet gdje ništa nije bitno, osim glasnog srkanja. Izlazak sunca, maglica koja se polako diže sa promrzlih polja, zvukovi nadimanja prirode, sve to djeluje nekako podnošljivije kada se posmatra kroz duvanski dim, preko šoljice iz koje se puši. Uhvatim sebe kako glasno uzdišem. Šta mi to nedostaje? Za čim to čeznem? Ne znam… Izgubio sam tu nit misli, pukla je, prekinula se kao paučina pod naletom nesmotrene ruke i nestala. Šta god da je bilo u pitanju, stopilo se sa okolinom i nestalo iz mog vidnog polja, ali ne i iz svijesti, gdje se još uvijek ponekad prišunja i na trenutak uzburka stvarnost, narušavajući glečerski mir koji inače vlada u mojoj glavi.

Koliko je sati? Vrijeme je.

Kombinezon i cipele. Oblačim se po zadnjoj modi socijalnog dna. Nekada sam držao do izgleda i presvlačio se na poslu, ali je to postalo nebitno kada sam shvatio da je nemoguće sakriti status. Etiketa mog života mi je zalijepljena na čelo, ne na kaput i hlače, tako da je svejedno i da idem go na posao, odjeća ne čini nikakvu bitnu razliku. Šetnja je uvijek prijatna i okrepljujuća, makar bio i natjeran na nju svakog jutra. Svašta se vidi dok se hoda do posla, to je vrijeme koje treba cijeniti i koristiti za posmatranje i zaključivanje. Svakako, većina vidnog polja mi je ispunjena pospanim, polumrtvim tijelima koja se vuku, svako na svoju stranu, slušajući buku zupčanika koji se okreću u glavi, sinhronizovani sa jednim, najvećim, glavnim, koji pokreće čitavu stvar. Zamajac motora koji nemilosrdno pumpa konjske snage u konje, koji su zaboravili da je snaga po njima i dobila ime. Motor diktira broj okretaja u minuti, troši sreću i na izduvnoj grani ispušta letargiju, kojom hrani istu masu čijom srećom se napaja. Perpetuum mobile besmislenosti postojanja.

Zvuk koji cipele proizvode kljucajući asfalt me na trenutak vraća u stvarnost, na ulicu, na put prema poslu. Žena, koja očigledno kasni, pokušava da trči u štiklama koje nikad nisu bile dizajnirane da budu kompatibilne sa atletskim afinitetima ljudi koji ne mogu da se organizuju. Izgleda smiješno. Frizura joj poskakuje, kaputić se njiše kao krpa na štriku. Lijeva ruka mahnito maše, dok desnom grli poveliku torbu, koja je puna bemislica vrijednih čuvanja. Guzica se grči, a butine šire i skupljaju, čineći korake za koje je potreban izuzetan napor, što se i vidi na njenom licu.

Ova šetnja mi se sviđa. Očigledno je da ima nekakav momenat u sebi, koji me potsjeća na vrijednost ponavljanja rutine. Treba ići na posao svaki dan, ići i očekivati nešto što će razbiti svakodnevnicu, uklesati ovo jutro u sivi mermer, u koji se pretvorila moždana masa.

Stigao sam. Ulazim.

Posao. Evo mjesta za koje, s pravom, mogu reći da nikad ne donosi ništa novo. Ista lica, ista pokretna traka u istoj prostoriji, isti mehanički pokreti koje ponavljam toliko dugo, da se njihovi fragmenti pojavljuju u mom hodu i gestikulaciji.Sve je isto, nema potrebe da se mijenja. Radim u prehrambenoj industriji. Mi prerađujemo meso, ljudi ga jedu. Tako je uvijek bilo, tako će i ostati, samo će okolnosti i sredina blago varirati, bez tendencija ka promjenama. Ovde, sve u svemu, i nije toliko loše. Ovakvo mjesto omogućava čovjeku da isključi mozak i radi nešto što zna napamet, dakle, omogućava čovjeku da ne bude čovjek, već aparat. To je dobra strana. Loša strana su usputne obaveze, koje mrzim iz dna duše.

Da se razumijemo, ljubaznost, kao takva, može i hoće da se pretvori u obavezu. Gledati nekoga svaki dan u oči i biti primoran da mu poželiš dobro jutro, da ga pitaš za zdravlje i porodicu i onda slušaš litanije, to može biti lijepo i zanimljivo ispočetka, ali s vremenom počne da se razvodnjava. Postepeno, čitava priča o porodici, kreditu, autu, vodokotliću i svemu ostalom prestaje da bude zanimljiva, ali se svejedno nameće kao tema i uvod u radni dan. Čak je odnos zanimljivosti priče i njene upornosti u ponavljanju obrnuto proporcionalan- što manje želiš da je slušaš više ti ispunjava uši. Izuzetno loša stvar, koja sve baca u još dublju jamu neugodnosti je to što ljudi nakon nekog vremena steknu pogrešno mišljenje da sam zainteresovan za cijelu priču, pa počnu da kukaju i kada nisam ništa pitao. Ljubaznost, sedmoglava aždaja, nalaže da se smiješim, klimam glavom i ponavljam iste poštapalice koje pokazuju moju uključenost i zainteresovanost, gradeći simulakrum razumljivog bića, dok je istina, istovremeno, dijametralno suprotna.

Ljubaznost je obaveza. Parazit koji kida male komadiće duše i halapljivo ih guta.

Pauza.

Kantina na poslu je dobro uhodana tvornica jednolične, bljutave mase koja se zove ručak. Njen najveći uspjeh je etiketiranje obroka po danu u sedmici. Time se uspješno stvorila iluzija da svaki dan jedemo drugačiji obrok, ali ako zavirim ispod kore na tanjiru, stvari postaju jasne. Potrebna je velika količina odlučnosti i želučane kiseline, da se ovi obroci pretvore u nešto hranjivo.

Samo jedna stvar mi se sviđa u kantini. Ona označava sredinu radnog dana. Kada uđem unutra da jedem, prešao sam pola puta do kraja. Odavde se cilj već nazire…

Ruke mi se tresu.

Počelo je spontano, pomalo, a sada već uzima maha. Još jedna bitka koju gubim protiv vremena. Za čovjeka koji drži nož u toj istoj ruci osam sati dnevno, to ne mogu biti dobre vijesti. No, ne mogu biti zabrinut za takvo nešto. Ne nakon toliko vremena.

Kraj radnog dana se bliži.

Više ne razlikujem komade životinja koji mi dolaze u ruke. Potpuno mehanizovan, radim svoj posao i posmatram kazaljku na satu. Sekundara se napinje iz petnih žila da napravi pun krug, i pomjeri veliku kazaljku za jedan podiok, pa još jedan. Sat mi liči na starog čovjeka sa slabim mjehurom. Neprestano se kreće u krug zato što je primoran na to, ne zato što želi.

Mehanizam koji definiše većinu naših života će već nadoći svojim kazaljkama na zadane položaje, dajući nam dozvolu da spustimo noževe i prestanemo da bijemo bitku sa jednom jednoličnošću, samo da bi svim srcem uronili u drugu, veću.

Napokon, prolazim kroz cilj koji se u kantini činio daleko. Prolazim kroz rituale opraštanja i obaveznih ljubaznosti, izjavljujem da ćemo se vidjeti sutra, nesvjestan veličine takve spontane izjave. Smjelo tvrdim da ćemo se vidjeti, ne računajući na sve mogućnosti koje mogu uticati na istinitost onoga što sam rekao. Možda to kažem zato što duboko u sebi znam da se neće desiti ništa. Do sad se nije desilo, većini ljudi se nikad ne desi, a ja sam dio većine.

Napolju zatičem još istog.

Nema razlike između početka i kraja radnog dana. Finese čine privid, a privid se lako razbije. Isti ljudi, ista lica, isti hod, drugi pravac kretanja.

Volim gledati u svoje cipele dok hodam. Tako izgledam zabrinutiji nego što jesam, što po automatizmu tjera ljude da me blago zaobilaze, jer napolju ne postoji obaveza ljubaznosti. Stvari o kojima razmišljam dok lagano hodam prema kući polako se stapaju u nijemi muk, iz buke i graje prelaze u tihi huk, brujanje, zvuk točkića koji se okreću i vrte negdje unutra, zvuk krvi koja teče kroz vene u uhu, pretvaraju se u nijemo očekivanje, prepoznavanje situacije koju ću zateći kod kuće.

Kada dugo živite sa istim ljudima naučite prepoznati skoro sve moguće situacije samo iz položaja tijela, ili iz uvodnog pozdrava. Shodno tome, mora postojati razvijen obrazac ponašanja koji će služiti kao odgovor na ovaj inicijalni stimulans. Ja sam ih razvio mnogo, veoma mnogo. Potreban je djelić sekunde da vidim položaj tijela, zaključim koja je situacija i odreagujem onako kako je najbolje za sve. Mada, i to polako prestaje biti bitno. U zadnje vrijeme samo se smjenjuju tišina i automatizovani razgovori bez svrhe i značenja.

Ulazim u kuću. Ona sjedi za stolom.

Isto kao i ja, i ona je razvila svoje obrasce ponašanja, usklađene mom licu i pokretima. Uvidila je da će najbolje proći sa mnom ako sjedi za stolom sa spremnom kafom i pepeljarom. Taj šablon nudi više ugodnih mogućnosti. Tu su ugodno ćaskanje, ugodna tišina, ugodno gledanje u prazno i ugodna večera poslije toga. Ugodnostima nikad kraja.

Ovaj puta, ugodna tišina je pobijedila, jer je procijenjeno da moje lice neće puno uposliti moja usta. Pokušao sam, stvarno jesam. Pokupio sam fragmente mazohističkihpatnji koje je ljubaznost prikupila na poslu i razbacala po memoriji, sabrao na jedno mjesto i sastavio čitavu rečenicu. Ništa od toga. Njene oči jasno su mi stavile do znanja da se uzalud trudim, da je u redu što ćutimo, čak je i zahvalna na tome.

Večera.

Zadnja asocijacija koju imam za dom. Samo je još to ostalo. Da nema večere, bilo bi isto sjediti ovdje, ili negdje ispod mosta. Sjediti sa strancem je lako, no obrok daje notu uzajamnog poštovanja, te nas tako veže u neraskidivu vezu koja je počela prije toliko vremena. Ko bi rekao? Večera je to što me drži na ovom mjestu, u ovo vrijeme, sa ovom osobom. Čudno… Čak ne mogu ni da odvojim pogled od tanjira. On je sad više od posude. Oltar na koji svaku veče prinosim žrtvu u obliku svoje ličnosti, koja iskrvari do kraja, ostavivši samo ljušturu u kojoj ne postoji ništa ljudsko. Od trenutka kada sklonimo suđe i sjednemo gledati tv, smatra se da sam počeo provoditi svoje slobodno vrijeme.

Piljim u tv.

Postalo je nemoguće gledati „kroz njega“. Program je koncipiran tako da svakih nekoliko minuta neka nakaza iskoči i vrisne, ili uradi nešto slično, čisto da te zalijepi za ekran, uzme ti svu pažnju, sklupča je u lopticu i ubaci je u vreću praška za veš, ili novi automobil, ili neku drugu stvar koja se prikazuje, govoreći nam da se isplati biti živ, jer tako imamo svo vrijeme svijeta da žudimo za stvarima koje nikada nećemo imati. Gledam u tv, gledam u prozor koji gleda u ljudsku površnost i analizira je do tančina. Nemojte se truditi da bježite, dragi gledaoci! Samo za vas, spremili smo sate i sate kvalitetnog programa koji ćemo vam čitav život usađivati u glave, dok ne postanete marionete u ovoj lutkarskoj predstavi koja se zove „Slobodno vrijeme“. Budite dobri, sjedite na mjestu, pa ćemo vas sutra, kada završite sa svakodnevnicom, nagraditi „Slobodnim vremenom 2“! Muka mi je od svega, opet.

Oblačim pidžamu.

Vrijeme je za krevet. Ne obavezno za spavanje, ali svakako za krevet. Liježem i pokrivam se. Ona će mi se pridružiti kasnije, kad zaspim. Jedino je tako potpuno bezbolno. Uvijek ostavim upaljeno svjetlo. To je moj način da pokažem srednji prst ljudskoj navici spavanja u mraku. Ugasi svjetlo, zaključi dan. Neće biti!

Prijatna tišina ispunila je sobu.

Čujem samo svoje disanje i posmatram nepomične predmete u sobi, postavljene kulise za predstavu života, sa mnom kao glavnim likom. Moje disanje je sada glasno i postojano, jer sam napokon obratio pažnju na njega. I sve što više slušam, sve ga slabije čujem. Polako se udaljava od mene, vrteći se u bujici slika i riječi koje nadiru kao pouzdani vjesnici sna. Gotovo je. Za danas je gotovo.

Ko sam ja?

Kap vode u okeanu. Zrno pijeska u pustinji. Lat trave na livadi. Drvo u prašumi. Još jedan zupčanik u mehanizmu, u mašini koja proizvodi sve ono do čega mi nije stalo, a uzima sve do čega mi je stalo.

Autor: Damir Stakić

Fotografije: soundofheart.org, favim.com