06 mar NEKAKO S PROLJEĆA

Napokon se odvažih da uđem. Rekoh sebi: „Vrijeme je“.

Prostorija je bila mračna i zapuštena. Vidjelo se da već dugo nikoga nije bilo tu. Samo gomila stvari prekrivenih paučinom, napuštenih i već odavno zaboravljenih. Neopisiva hladnoća izbijala je iz svake pore njenih zidova i, iako je bila pretrpana kutijama raznih veličina i različitog sadržaja iz prošlosti, bilo je nemoguće ne primijetiti prazninu koja je ispunjavala svaki njen kvadrat.

„Neće biti lako“, pomislih.

Vazduh je bio težak; ustajao i opor. Mrak gust i neprobojan, očuvan i od najmanje zrake sunca. Nijedne rupice kroz koju bi prodrla svjetlost.

Bila je to jedna od onih prostorija u koje godinama odlažete nepotrebne i beskorisne stvari, misleći da će vam možda nekada, jednog dana, zatrebati i biti od koristi. Takođe, jedna od onih prostorija u koje odlažete stvari bez kojih bi vam bolje bilo, a kojih nikako ne možete da se riješite, vrag bi znao zašto. U takve prostorije često zalutaju i stvari koje vremenom prestanemo da koristimo, jer umislimo sebi da nam ne trebaju i da nam je bolje bez njih, pa ih na kraju i zaboravimo. Potisnemo prvo iz života, zatim i iz sjećanja. Oduzimamo im pravo na život, negiramo njihovo postojanje.

Ali one postoje. I tu su. Preda mnom.

Vidim ih. Sada. Prije nisam.

„Izdrži“, govorim sebi (jer nekada sam negdje pročitala kako se sva mudrost življenja zapravo sastoji samo u pažljivom balansiranju između onoga „drži se“ i „pusti“).

Pa, izgleda, došlo vrijeme da se držim. Iako osjećam kako se strah uspinje cijelim mojim tijelom. Iako drhtim. Iako mi je hladno. Povratka nema, znam. Kao ni mjesta oklijevanju. Jer – vrijeme je.

„Vrijeme je da mraku pogledaš u oči“, hrabrim sama sebe. „I da ovoga puta ne budeš ti ta koja će skrenuti pogled.“

Tada primijetih da se kutije miču. Uz jedva primijetno komešanje i gurkanje, jedan po jedan poklopac poče da se diže i iz svake kutije izviriše po dva uplašena i uplakana oka.

Iznenadiše se kad me ugledaše. Mislili su da sam ih zaboravila. Da ne želim da ih vidim. Da me nije briga, da mi nije stalo.

I bili su u pravu. Sve do sada.

Tu sam, stavljam im do znanja. I stalo mi je.

„I žao mi je“, govorim tiho, onako, samo za sebe. Žao što sam tako dugo bježala, što me tako dugo nije bilo. Što sam ih napustila, odbacila od sebe. Što sam pokušala da ih protjeram, zatvorim, ugušim… Ubijem.

A sada tako želim da ih zagrlim. Sve.

Pokretom ruke ih dozivam i pogledom ohrabrujem da izađu iz sjene. Pogledom punim sažaljenja i saosjećanja. Razumijevanja i kajanja. Polako i stidljivo, pognute glave, jedno po jedno moje (o)sjećanje izvlači se iz kutije svoje i ka meni nesigurno korača. Svjetlost im draži i peče oči koje su tako dugo samo u tamu gledale. U borbi sunčeve toplote i njihove hladnoće, zvijezda ipak odnosi pobjedu. Rastapaju se, iščezavaju, nestaju… Velika i tužna povorka je to. Jer danas umire neko. Umire nešto.

I boli. Ali kažem: „Neka boli!“ Jer i treba da boli.

„Sad izdrži. Kasnije pusti. Jer – vrijeme je…

Evo, pogledaj! Zar ne vidiš?! Skoro da je već proljeće. Svakim danom je sve bliže. Priroda je već davno, još u jesen, otpustila dugove svoje, pustila da umre ono što je trebalo da umre, prepustila se nekim višim zakonima, upravila svoj život prema njima i sada čeka… Čeka svoje proljeće, svoj preporod, novi početak… Novi život.

A šta li je i ovo sve, nego samo još jedno proljećno čišćenje?“

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: pinterest.com