Jesenji zapisi ljubavi

24. novembra 2017.

Kiša dobuje ulicama. Beton, hladan i mokar, svjedoči koracima onih koji s ciljem ili bez crtaju svoj put. Pamti i one koji putuju u nepoznato pognute glave, ali i one koji svoj pogled usmjere prema nebu moleći za sebe ili nekog svog. Ostave trag i oni koji gledaju prema gore ćuteći. Njihove su usne nijeme, a duša jeca u tišini strepeći za onaj dio sebe koji se grije ispod za broj – dva većeg kaputa. I te su molitve uvijek daleko snažnije.

On me čeka tamo, isto toliko hladan i mokar, dok ispijam čaj i gledam u ormar u kojem, naravno, nemam šta da obučem i sam crta tragove svojih stopa dok ja biram šal koji će odgovarati današnjoj kombinaciji.

On me čeka tamo s osmijehom na licu dok nanosim bordo ruž jer zna kako mi odlično stoji u ponedjeljak i svaki preostali dan u sedmici.

On me čeka tamo i pozdravlja svakog prolaznika, dok nanosim parfem kao finiš tač za njegovo čulo mirisa kad me nježno bude ljubio po vratu.

On me čeka tamo iako osjetno kasnim ovog kišnog popodneva i psujem alarm koji sa zadovoljstvom preuzima krivicu.

On me čeka tamo jer zna da ću doći.

Bez kišobrana u ruci prelazim ulicu ne obraćajući pažnju na zvukove sirena kao znak upozorenja za veoma nezrelo i nepromišljeno ponašanje. Pogledam ih nakratko i uputim osmijeh izvinjenja noseći na sebi more kapi kiše, jer oni očito ne znaju šta znači trčati ljubavi u zagrljaj.

Prepoznajem ga među hiljadu istih i počinjem trčati jedva dočekavši da mu obujmim ruke oko vrata.

– Heej! – vrištim dok se gubim u njegovom stisku. Izvini što si došao mnogo ranije pa ti se učinilo da sam i ovaj put zakasnila – pravdam se na njemu jako poznat način.

– Kraljice kašnjenja, oprošteno ti je i ovaj put – šapuće dok mi krade kapi parfema s površine namijenjene samo za njegove usne, a lišće svira u čast dvije opijene duše.

– Na koju klupu me danas vodiš?

– Na neku koja ima kišobran. Ti si se zainatila da zaradiš upalu.

– Kako si smiješan. Znaš da sam imuna na njih kad sam s tobom.

– Kad smo kod toga, trebam s tobom ozbiljno pričati.

asmira-kajtazovic-blacksheep.rs

– Vodiš li me sa sobom?

– Znaš da ne mogu. Ne bih ti mogao priuštiti život kakav zaslužuješ. Svjesna si toga, zar ne?

– Sebe mi ne bi mogao priuštiti?

– O čemu pričaš? Znaš da nije to!

– Onda? Zašto me ne povedeš? Kao da me ne poznaješ? Kao da ne znaš da bih s tobom imala sve?

– Jer to jednostavno nije moguće.

– Koja si ti kukavica! – izgovaram bez ijedne puštene suze dok skupljam snagu da dovršim ono što mi se u jednom momentu skupilo. Svu ljubav sveo si na riječi. Jesmo li mi samo to i bili – riječi; ono što djeca obrišu gumicom ili prekriju korektorom? Zar samo toliko o svemu?

Da li je moguće da te u ovoliko vremena nisam ni najmanje upoznala?

– Nismo. Ono smo što osjećamo, ali ja…

– Ali ti ništa! Ti ne smiješ ništa! Sva se hrabrost izgubila pri pomisli da bi mogao sa mnom provesti ostatak života. I bojiš se jer znaš, svjestan si i sam, da bi ti se to dopalo!

Nakon razgovora jedno vrijeme samo smo sjedili i gledali. Ponekad jedno u drugo, ponekad svako na svoju stranu, obeshrabreni da nastavimo, preslabi da okončamo ono što će svakako ostati uspomena ove jeseni.

Jutro je osvanulo nikad bolnije i nikad ljepše. Prethodna večer izmirila je sve nesuglasice i smirila nemire dok su se dvije duše stapale u jednu kroz tijela koja su svjesna da se više neće dotaći a vječno će si pripadati. Nakon toga je otišao. Bez pozdrava, kako je i bilo dogovoreno. Ne ostavljajući tragove, osim one u njima.

Stigla je ko zna koja jesen u nizu. Kiša i dalje dobuje ulicama provincije kvaseći kosu zaljubljenih djevojčica dok trče po svoju dozu zagrljaja. Lišće pucketa pod nogama usputnih prolaznika. Beton je i nakon toliko godina ostao dostojan sebe. Naizgled bez promjena, a ništa nije isto.

Naučila sam prelaziti ulicu isključivo kad je zeleno svjetlo, dvaput gledajući na obje strane čak i u jednosmjernoj. Nositi kišobran i onda kad najavljuju sunčan dan jer godinama ne umijem osjetiti kišu, a i na upale nisam imuna. Više ne kasnim na sastanke. Mada se ne trudim ni doći ranije. Bordo ruž nije sastavni dio moje kozmetičke torbice, ali služi kao sredstvo za crtanje po zidovima s kojim se koristi moja djevojčica.

Ljubav prema spavanju i čajevima dijelimo i nju održavamo zajedno. Njegove su oči i pogled. Njegova je strpljivost u čekanju. Naše je nijemo gledanje u nebo i pozdravljanje prolaznika. Ne mogu reći da se nismo sreli od one noći, jer gledam ga svaki dan kroz nju, samo jačeg, hrabrijeg, odlučnijeg. Gledam ga kroz prizmu sebe s njegovim likom i najjača nam je ljubav na svijetu.

Ne vjerujem da se nikad neće sresti, ali se pitam hoće li se prepoznati? Riđa ne voli istu notu parfema niti trči kome u zagrljaj.

Autorka: Asmira Kajtazović

Fotografija: weheartit.com