Flautistica

27. jula 2015.

Dok je hodala, kosa uvijena u prirodne lokne lamatala je po nagim ramenima a tanki neposlušni pramenovi koji su igrali po svome lijepili su joj se za vrat kao pijavice. Srpanjska vrućina zavukla joj se u sve pore istiskujući iz mladog tijela zadnje kapi tekućine stvarajući tanke potočiće koji su ujedinjeni u udubini kralježnice klizili sve niže i natapali rub gaćica. Sva sreća više ne nosi tange. Ove imaju bar malo više materijala…  Koja budala je organizirala audiciju usred ljeta?! – pitala se već najmanje deseti put.  Pogledala je na sat. Bilo je deset do osam. Iz kamena i prašine isijavala je vrućina kao da se otvorio pakao. Ruksak bi najradije bacila u kanal pored puta ali nije imala kamo s osobnim dokumentima i novčanikom. Osim toga u ruksak je uredno zapakirala i jednostavnu ljetnu haljinu boje plavog jorgovana u kojoj će nastupiti. Preodjenuti će se u WC-u kazališta.

Možda se i nije trebala prijaviti? Tko bi, mislila je, iako je imala odlične ocjene i isto tako odlične preporuke glazbene škole i njene profesorice, htio u simfonijski orkestar zaposliti jednu… jednu… sad su joj već i misli počele zamuckivati, jednu tako nevažnu malu iz provincije. Ili ipak? Glazba je bila jedino što je voljela. Kad je svirala nije morala govoriti i obrazi joj nisu crvenili od neugode. Možda je to bila prilika da se nikad više ne vrati u Lebedane.

Još kao mala bila je u središtu pažnje cijelog mjesta. U obitelji svi su bili tamnokosi,  a ona, u inat svima rodila se dva tjedna prerano i kose žute poput mrkve. Majka je mjesecima bila frustrirana teškim porodom, a otac jer je očekivao sina. U ljutnji je govorio da mala valjda i nije njegova. Kad mu žena ni nakon «x» pokušaja više nije zatrudnjela bio je još nesretniji. A onda, u svojoj usamljenosti, zimi, kad bi pozavršavao sve poslove i kad nije više znao čime se baviti, sjedio je na starom panju i slušao kako djevojčica pjeva.

Mala, pjevaj… – rekao bi a Anđe je pjevala i njemu i kokošima.  –  Nije znao ni kada ni kako se desilo da  mu je mala Anđe postala centar svemira.

Nakon što ju je ovan kresnuo u leđa završila je u bolnici i svi mislili da neće preživjeti. Otac je izludio od brige. Uvijek šutljiva Anđe govorila je još manje, a od tog nesretnog događaja počela je i mucati. Kao nikad prije brinuo je o kćeri, a majka je govorila sve je kriva ona sama i njeno skakutanje inače se ovan ne bi na nju namjerio.

Gimnaziju i srednju glazbenu školu upisala je u Zagrebu. Otac je za sve smogao novaca; nije pitala odakle. Znala je. Na jajima su dobro zarađivali. Anđelka je stanovala u domu, teško sklapala prijateljstva, odbijala pozive na rođendane i tulume, odlazak na bazen, marljivo učila i s odličnim uspjehom završila obje škole. Otac više nije brinuo što nema sina. Kupio joj je najbolju Yamaha flautu ponosno govoreći njegova je Anđe rođena flautistica.

Prošlo ljeto dobila je zanimljiv angažman. Dva tjedna svirala je u Splitu a onda gotovo mjesec dana u Trogiru, u Kuli Kamerlengo. Doduše, svirala je samo u uvodnom djelu svjetski poznatih pijanista i flautista, ali bilo je to izuzetno iskustvo.  Upoznala je mnoge poznate osobe koje su joj obećale javiti se i pomoći. Dobila je nekoliko zanimljivih ponuda, ali da bi mogla otputovati trebalo joj je više novaca nego su njeni roditelji mogli izdvojiti.  I na tome je, na žalost ostalo.

Njena su oba roditelja završili fakultet. Otac poljoprivredu, mama kemiju, i nikad nisu radili u struci. Preselili  su se u Lebedane i bavili uzgojem kokoši i prodajom jaja. Mjesto koje je u početku puno obećavalo nakon toliko godina i dalje je bilo prirepak većeg mjesta i još uvijek nije bilo upisano u nijednu zemljopisnu kartu. A Anđe više nije mogla zamisliti da živi ondje.

Baš danas je, kao za inat, nije imao tko odvesti do autobusne stanice a do tamo je imala oko dvadeset i pet minuta hoda. Sandale su već bile prašne; najradije bi ih bila skinula i hodala bosa. Nježna koža na peti se upalila, uskoro će i žulj. A da ipak odustane? Bilo bi lakše bosonogoj po prašini vratiti se ali je znala da to ne može. Mama vjerojatno ne bi ništa rekla; njen pogled bi rekao sve, a otac je priča za sebe. Konačno je imala priliku dokazati mu da nije pogriješio.

Iz dvorišta zadnje kuće u ulici javio se Pero Perec. Prišla mu je. Porumenio je. Ljudi su pričali da mu je mama pala s konja prije nego se rodio pa je zato takav ali nitko nije znao je li to istina. Neko vrijeme živio je kod privremenih udomitelja ali se nisu, na žalost, više mogli brinuti o njemu. Anđelka ga je dovoljno dobro poznavala kako bi znala da je unatoč svemu veoma bistar i nagovorila oca da ga zaposli.

Pero je živio s ljudima koji su ga napokon udomili.  Pričalo se da su ga uzeli samo radi novaca  ali Anđelka je znala da nije tako i da mu je kod njih lijepo. Danas je izgledao tako ranjivo mlad.  Kralješnica mu je bila savinuta te je hodao pognut a ni desnu ruku nije mogao držati ravno. Bila je sva uvrnuta. Nije čudo da su ga zvali Perec. Ali, Pero je bio veoma dobrodušno stvorenje i nije se ljutio. Bio je jedan od rijetkih koji ju je zvao punim imenom. Bili su dobri prijatelji i imali još nešto zajedničko. Oboje su zamuckivali.

–  An… An… An…. đelka. Ddd… di, i.. i deš?

– Idem u Za… Za… greb.

– Ču.. Ču.. vaj se. Ta… tamo…  i vrati se. A je li va…. važno?

– Da, je.  – Nasmiješila mu se, pružila mu ruku i otišla.

Mahnuo joj je. Maštao je Pero o njoj, ali se nije nadao. Anđe je mislila kako je valjda on jedini kome se sviđala onako bijela, mrkvasta, očiju zelenih poput špinata i s rupicama na obrazima u koje bi bez problema stalo po zrno kukuruza. Gledao je Pero kako joj se pored ruksaka klati tobolac za flautu pa je zaključio da ide negdje svirati ali nije pitao. Kakav bi to razgovor bio?  Nekoliko puta mu je rekla da je to torba a ne tobolac, ali on nije zapamtio ili nije mario.

Kad je bio siguran da je dovoljno odmakla, primaknuo je ruku i na nju pritisnuo usne.

*

Perec ju je uhodio; noću se znao došuljati do njene kuće i viriti kroz prozor sobe. Ispočetka to ju je smetalo a onda se pravila da ga ne vidi. Svirala je a on bi mirno sjedio u sjeni murve i slušao. Nije gasila svjetlo prije spavanja, htjela je da ju gleda. Ponekad se za njega razodijevala, pokazivala se i uživala u toj igri. Kad bi se danju sreli oboje se pretvaralo kao da se nije desilo ništa. Od grane je izradio glazbalo a ona se šuljala za njim i gledala ga kako polugol poput Pana svira po šumarcima.

*

Autobus je stigao na vrijeme. Mahnula je da stane. S ruba ceste digla se prašina od koje je počela kihati. Ušla je, platila kartu, osvrnula se da vidi gdje ima mjesta i sjela. Bio je to jedan od onih koje su već odavno izbacili s ostalih linija, nije imao uključeno hlađenje, a ako je, ono nije radilo kako treba. Uzalud su svi prozori bili otvoreni. I dalje je bilo vruće. Leđa su joj se zalijepila za naslon stolice. Omamili su je vrelina i monotono drndanje.  Spavala je s malim prekidima više od četiri sata.  Kad su stigli dočekala ju je dobro poznata vrelina zagrebačkog asfalta. Tješila se da će uvečer, u povratku, biti malo lakše.

U predsoblju za audiciju bila je gužva. Prijavila se i odmah otišla do WC-a kako bi se osvježila. Odjednom se osjetila poletnom. Iako su mnogi prije nje izlazili nesigurni i preplašeni, ona je bila sigurna da će proći.  Svirala je dobro kao nikad prije. Poslije zadnjeg akorda dočekala ju je tišina kakvu nije očekivala. Zar je bilo tako loše? Pozvali su je da priđe k stolu.

– Anđelka Horvat, imate li radnu knjižicu?

– Da. Imam.

– Javite se molim u sobu do nas da vas upišu. Počinjete raditi desetog rujna. Čestitamo! Rješenje ćemo vam poštom poslati na kućnu adresu.

Uspjela je! Uspjela! Složila je i pospremila svoje glazbalo i izašla sretno se smiješeći. Počastila se hladnim sokom i sjela na klupu pored fontane. Mobitelom je javila roditeljima i Perecu da je dobila posao i da stiže kasno. Čekali su je. Nije stigla. Sutradan su prijavili nestanak. Na autobusnom kolodvoru pronašli su njen ruksak i flautu.

Otada je prošlo je više od tri godine. Otac je flautu poklonio Perecu koji još uvijek svaku večer izlazi i strpljivo čeka zadnji autobus.

Sonja Smolec

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Flautistica“ posebno je izdvojena na konkursu „Priče o telu“)