29 jun WONDERFUL LIFE

Volim svoj život.

Teško je povjerovati da sam nakon svega u stanju izgovoriti ovu rečenicu, ali volim svoj život.

Nisam jedna od onih kojima je sve bilo servirano od rođenja. Niti sam i do čega u životu došla na lakši i bezbolniji način. Ne, kod mene je sve moralo biti puno drame, galame, udaraca i bola, ali valjda sam takvog kova – sazdana od materijala koji se malo teže oblikuje, pa su ruke života morale biti grublje i nemilosrdnije kako bi me oblikovale u ovo što danas jesam.

Kad se osvrnem i pogledam unazad na svoj život, vidim nimalo lak put, brdovit i trnovit, preko koga su gazile moje noge pune rana. Ali rane na nogama nisu ništa naspram onih na duši. A tih je bilo mnogo više, jer kada svijet gledate očima djeteta, logično je da ćete biti povrijeđeni i da ćete patiti. Zablude i slijepo vjerovanje u urođenu ljudsku dobrotu znaju skupo da koštaju. Mene je jedna takva zamalo života stajala – duša mi se za dlaku izvukla. A bila je na samrti. Tada sam mislila da poslije njega života nema. A danas sam mu zahvalna što me je ostavio, jer kada je on otišao i zatvorio vrata za sobom, otvorio ih je mnogim drugim dragim ljudima koji su se nakon njega u mom životu pojavili i neizmjerno ga obogatili svojim postojanjem. Da sam ostala sa njim, nikoga od njih vjerovatno ne bih upoznala i ostala bih uskraćena za mnoga lijepa iskustva. Samim tim ne bih ni bila danas ovo što jesam. A sviđa mi se osoba kakva sam postala. Volim je i ponosna sam na nju.

U posljednjih par godina naučila je da ćuti i to smatram njenim najvećim dosadašnjim uspjehom. Nikada ne treba reći sve. Nikome. Neke stvari treba zadržati samo za sebe jer ma kako one nevine i čiste bile, isprljaju se povlačeći se od usta do usta i na kraju nekako i izgube na vrijednosti. Biseri i svinje, poznata vam je priča. Isto tako, naučila je da manje vjeruje drugima, a više sebi. Jer onaj glas iznutra nikada ne laže i nikada ne griješi. Samo ga pomno treba slušati. I znajte da boljeg prijatelja nema.

Kad smo kod prijateljstva, kako čovjek stari, sve manji biva krug ljudi sa kojima se druži (na pamet mi pade natpis na kapiji Hermana Hesea: „Molim vas, nemojte me posjećivati“).
Ponosna sam na nju jer je sklopila neka nova u godinama kada se prava prijateljstva malo teže sklapaju. Ali energija kojom zrači privukla je u njen život slične ljude – prave ljude – koji te ne sputavaju, ne guše te, nego ti svojim dahom daju vjetar u leđa i omogućavaju ti da rasteš, da se razvijaš u svim pravcima. Koji nisu zavidni, sujetni, koji se raduju tvojoj sreći i tvom uspjehu. Malo ih je, ali sasvim dovoljno.

Voljela bih još samo da joj nije toliko teško da se riješi onih drugih, onih koji je vuku nazad, onih koji su udarili u plafon i tamo i ostali, a ona je davno već i krov prerasla. A oni to ne vide. Vide je u starom svjetlu i tako se prema njoj i ophode; užasavaju se promjene kao da je promjena nešto loše. Nisu napravili ni korak iz kuće, a ona je napravila i korak iz sebe.
Takvi su joj samo teret i ona to zna, jer podsjećaju je na onu od prije. Ali nije lako riješiti se tog tereta.

Čudno je kako je čovjeku lako napustiti vezu koja ne funkcioniše za razliku od prijateljstva koje je stiglo u slijepu ulicu. Ali i to je jednako mučenje. Ako ne i veće. Ne može ništa na silu. Ne ide. Ljudi se promijene, udalje, odrastu u različitim pravcima. Tišina odjednom postane neugodna. I svaka riječ se stavlja na vagu. A takvi odnosi zamaraju čovjeka. I na kraju sve se svede na ono „čućemo se“. A Boga moliš da se ne čujete. Sve nešto „reda radi“. Želim joj da što prije presiječe i te konopce i da se vine u visine, tamo gdje joj je i mjesto, jer sada više nije sama, ima njega da je uhvati ako je krila izdaju. I da ne osjeća krivicu zbog toga, jer kriva nije. Ni ona, niti bilo ko drugi. Sve je to samo život.

Ponosna sam jer je i svaku priču u svom životu uspjela zaokružiti – izvući pouku, pustiti i krenuti dalje. A za to treba i snage i hrabrosti.

Glupo je misliti da smo u stanju samo jednom voljeti. Voljela jemnogo puta i svaki put na drugačiji način. I to što neke ljude iz prošlosti, ili sjećanja na njih, i dalje voli, ne znači da manje voli ljude koji su sada tu.

Svi oni su sa razlogom u prošlosti. I nisu bili pravi. Pravog prepoznate po dodiru, po načinu na koji vas gleda, drži za ruku i grli. Po načinu na koji vas pušta u sebe dok mu se otvarate. Po ranjivosti.Po onome „sanjao sam noćas da me ne voliš i cijeli dan sam bio tužan“.Po slobodi da budete svoji. Po tome koliko se dijete u vama osjeća ugodno pred njim.

„S kim niste podetinjili, ne treba ni da ostarite.“

Za tog pravog se udaje za tri nedelje. I srećna sam zbog nje. I zahvalna do neba na svim blagoslovima i darovima kojima ju je život obasuo.Nakon svega što je prošla, ništa manje nije ni zaslužila.

Volim ju.

Volim svoj život. Kakav god.

I sve ljude u njemu.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografija: Natalia Shoot